Danas sam posle dužeg vremena u busu koji me je vraćao u stvaran svet, ugledala dobrog tipa. I, bilo je to jedno sasvim novo iskustvo.

Moje inače uredno namazane očice, sve sa zelenom senkom i crnom maskarom koja izdužuje trepavice, bile su nenašminkane. Nisam imala čime da trepćem i kako da šaljem zavodne poglede. Moja frizura je bila daleko od isfenirane. Kosu nisam prala, otprilike dve nedelje. Bila je pokupljena u konjski repić konja koji se nije kupao mesec dana. Moja jakna, inače bež boje, imala je crne štrafte, a oko rukava ugljenisano crn deo. Ispod nje virila je maslinasto zelena trenerke, ispod koje su se nazirale blatnjave čizme na kojima se jedva videlo da su crne boje. Videla sam da me je okrznuo svojim pogledom, koji je otprilike govorio:"Operi se" ili "Sredi kosu" ili "Malo bolje ukombinuj te boje na sebi". I ljudi, jeste da je frajer zaista bio dobar, uprkos činjenici da sam ja srećno udata žena već nekih jedanaest godina, što mi nikako ne oduzima pravo da šmekam, bilo me je baš briga! Gordo sam ga pogledala odmerivši svaku poru njegovog bića, pa sam pogled skrenula kroz prozor, da posmatram lepu našu Vojvodinu. Doduše, danas nešto maglovitu, al, svakako lepu. Jer, tamo, odakle sam se vraćala, ništa nije bilo važno. Ni šminka. Ni frizura. Ni odeća. Ni parfem. Tamo, gde sam bila, dvadeset prvi vek još nije stigao. Kućica kraj Dunava, bez vode i struje. Po vodu ideš na obližnji izvor, a struju ti prave solarne ploče koje ovih dana i nisu nešto raspoložene, jer sunce pomalo štrajkuje. Raj na zemlji. Nema kompjutera. Nema televizije, niti loših vesti sa jutarnjeg programa. Jutro ti počinje sa muzikom i tako se i završava. Di džej, moj dobri tata, koji se još pre nekih desetak godina otisnuo nekoliko vekova unazad. Ručak: štuke koje je upecao u Dunavu. Šetnja. Vicevi i šala. U šumi, kukurek. Pas trči za nama. Društvene igre. Crtanje. Vatra u večernjim satima. Talandara.Ceo jedan svet, na dlanu. Volim da ga udahnem, s vremena na vreme i da svoju decu nahranim njime, jer se tako proširuje čitav pogled na život. I meni, svaki put, iznova, a i njima, malima. Ta sitna uživanja. Nas troje ispod hladnog jorgana, u toploj sobi. Spavamo i budimo se srećni.

Tako da, mala je cena taj frajer i moj izgled dok smo se šmekali. Mala, i podnošljiva.

Evo me opet u prljavom gradu. Deca, priključena na dvadeset prvi vek: crtani filmovi, lap top, tablet... Ja, čiste kose, planiram da stavim viklere. Telo mi mirišljavo, a već sutra ujutro ću se našminkati. Namazati. Kada budem šetala, neko će me garant šmeknuti. Al marim ja...Tamo gde sam bila, ništa nije važno. Samo trenutak, u kome jesi.