Zoran i ja spavali do deset, kao tinejdžeri. Otišli do Kamenjara, zajedno sa Stevanom. Ja uživala u suncu koje se ponovo rađa i vezla, oni dizali stvari na sprat, jer Stevan misli da će vodostaj Dunava biti poguban po veš mašinu, šporet, viseću kujnu itd...

Očajna sam što mi je šrinkić rekla da ću lekove piti do kraja života. Trebaće mi jedno vreme to da svarim. Idem da večeram i da gledam Poaroa. Mislila sam da ću danas poraditi mnoge stvari po stanu, ali jednostavno, nisam mogla. Nije bio dan za to. Deca me zvala pre pet minuta, da me čuju. Vanja me je pitao šta ima novo u Novom Sadu. Rekla sam mu da nema ništa, osim da smo Tanju prebacili na mesto gdesu mu stajale igračke, a igračke na mesto gde je bila Tanja.

Imam još 500 dinara, a ne mogu da kažem do plate, jer posla nema. Imam još 500dinara do daljnjeg. Užas.