Vedrilica ima rođenu sestru Vedranu, koja je mlađa dve godine, stiglo je leto trideseto, godina joj žao nije... I Vedrana voli da piše. U nedostatku pozitivne inspiracije, a ne želeći da u ovaj tmuran dan širi negativnu, danas vam Vedrilica predstavlja Vedranin prosečan (ne)radni dan, i to iz prve ruke, onako kako ga Vedrana doživljava. Ona pisala, lično. Da procenite, jel liiiče nji' dve, najrođenije:)
Jedan sasvim običan dan u životu neradnika, propalog fotografa, propalog studenta biologije, bivšeg kamermana,i večitog studenta žurnalistike
6:30- Alarm na vašem mobilnom svira temu iz filma “Most na reci Kvaj”. Prezirete tu melodiju. Rado bi ste bacili telefon u proizvoljnom pravcu i okrenuli se na drugu stranu, ali vaš revnosni muž čuo je melodiju i pre nego je ona počela da svira. Čujete:”Jeeelenaaa, ajde, ustaj!”
6:35- Pokušavate da navučete grilon čarape na noge, desna uspeva, ali levu nikako ne možete, jer se nalazi u ustima kučeta koje ste nedavno dobili, i koje je oduševljeno što je neko konačno ustao, da se igra sa njim.
6:40- Ubitačan tretman lica sa ledenom vodom iz slavine. Ono, može da se uključi i da bude mlaka, ali ovako je bolje, jer nemate vremena za kafu.
6:45- Vaše čedo se budi. Pokušava da pronađe papuče, ali ker ih je u toku noći razvukao u nepoznatom pravcu, ako ne i pojeo.
6:47- Locirali ste jednu papuču u kupatilu.
6:50- Ma ko je lud da se šminka u ovo doba dana. I češljanje je previše.
6:55- Pomažete detetu oko oblačenja. Nije da ne zna sama, ali geni su čudo. Podseća na vas iz tog perioda. Ako može neko drugi da uradi, zašto bi se ona mučila?
7:00- Trpate pidžamu za vrtić, peškirić i čestitke koje je ćerka napravila simpatijama za Valentinovo, u ranac. Da, neke žene nose male torbice, ali vama ponekad ni kofer ne bi bio dovoljan.
7:05- Šal, kapa, jakna, ćerka...Sve je tu. Otvarate vrata kući. Napolju je prijatnih -3. Milina jedna, pa to nije ni -15, kao pretprošle nedelje.
7:10- Bus je stigao. Gužva je neviđena. Valjda jer je otoplilo. Ulazeći, očepite dve tri babe, za kaznu jer se šmucaju tako rano, a u penziji su. Vi kad budete u penziji, ne ustajete pre 11h!
7:15- Naravno da niko neće da ustane u busu, da bi dete selo. Što bi? Ugodno se klackate, bus naravno ima lošu amortizaciju, isto kao i vaša kičma i bubrezi. Na prelasku jedne od rupa, naših “ispravnih” puteva, čini vam se da ste izgubili bar trećinu bubrega.
7:30- Presedanje kod pijace. Sledeći bus stiže za 4 minute što je sasvim dovoljno da kupite kiflu ćerki u pekari. U pekari svira ogavna dens pesma, domaći hit iz devedesetih. Kažete prodavačici da je ta pesma bila friška kad ste imali 13 godina. Ona vas pogleda začuđeno, a potom se nasmeši i preporuči vam radio stanicu na kojoj je “hit”. Kaže super je. Sve sami hitovi, kao što, shvatila je, volite. Upućujete joj najlepši mogući osmeh. Bar onaj koji je moguće uputiti nekom u pola 8 ujutru.
7:34- Ukrcavate se u drugi bus. Tu je gužva još veća. Jedva ste ušli. Ovaj put laktom ste lupili u stomak gospođu u bundi. Da je pošla jutros na posao, bez bunde, u busu bi bilo mesta bar za još troje ljudi...Naravno da nije osetila udarac. Krzno je čudo.
7:50- Izlazite iz busa. Krećete se ka vrtiću. Jato vrabaca opet cvrkuće iz istog žbuna. Ćerka drekne na njih, i oni se razlete...
8:00- Spakovali ste ćerku, predali vaspitačici. Karte za Valentinovo su u ormariću, daće ih posle doručka.
8:00- Jurite na fakultet, tamo nema ništa novo.
8:10- Trčite za busom. Da, pobegao je. Nema veze, evo sledećeg.
8:24- Bus je stigao do železničke stanice, taman da vidite kako onaj, na koji treba da stignete, odlazi. Sledeći je za 20 minuta.
8:24-8:44- Gledate kako prolaze autobusi, automobili...Bože, pa di svi ti ljudi idu?
8:50- Izlazite iz autobusa. Do kuće vas čeka dobar komad blatnjave ulice...
9:00- Cviljenje kera se čuje na 20 metara od kuće. Ostavljen je sam i jadan.
Nastaviće se....
9:05- Mačke se deru iz garaže. U putu do kuće nazvao vas je vaš otac. Dok ste šljapkali po blatu, on vam je izneo nedelji izveštaj. Saznali ste, kao što i već znate da u Srbiji čovek može u invalidsku penziju, jedino ako se pred komisijom pojavi u kovčegu. A možda ni tad.
9:10- Ulazite u kuću. Suprug je otišao na posao. Ignorišete kevtanje iz kupatila i zapomaganje iz garaže. Smireno ložite vatru. Opet ste se opekli. Posle četiri meseca grejanja na drva, vaše ruke izgledaju kao da ste prošli ako ne 9, ono osam krugova Danteovog "Pakla".
9:15- Interesantno, upalila se vatra iz prve. Neće biti kiše danas, znači. Stavili ste kafu na šporet i dok ne provri, odlazite do garaže da odnesete mačkama doručak.
9:20 Sunce mu poljubim! I pored onog peska, koji vredno menjate svaki dan, mačke su opet zasrale 40 % teritorije. Počistite pogan, dali ste doručak, puštate ih u kuću. Zamenite pesak.
9:25- Kuče izleće iz kupatila. Kafa vri. Mačke skaču u visinski deo,i frkću, jer se još ne slažu najbolje sa kerom. Kažu svi da će se zavoleti. Ali treći dan...To nikako ne liči na ljubav.
9:30- Svi su doručkovali, osim vas. Vaš je doručak godinama kafa i cigare, upalili ste komp, doručkujete, čitate vesti. Opet sranje. Vlada stablna ko i vaša desna noga odjutros. Vražji išijas vas je juče napao dok ste peglali.
10:00- Vreme za rutinsko održavanje sistema, pardon kuće. Usisavate, a kad ste već to sredili, može i prašina da se obriše. Juče ste je brisali, ali ko i da niste. Za to vreme ker se opet upišao negde u predsoblju.
10:30 Ručak? Hm...Ma špagete, to je najbrže. Pristavljate meso da se dinsta i usput igrate onu glupu igru Farmville na Facebook-u, igru koju zapravo igra vaša ćerka, ali grozno odlepi, ako joj uvenu usevi zbog neodržavanja.
11:00- Poziv. Vaša majka. Kaže da ima neke kolačiće sa srcima, pa da dođete do nje popodne.
11:05- Kupite veš, slažete i bacate na mesto gde inače stoji gomila za peglanje. Ponosno gledate da tu nema gomile, jer je juče bila nedelja, pa ste sve lepo ispeglali. Vaša baba bi vas proklela da zna tamo negde, ko zna gde je, da peglate nedeljom. To je kršenje izvesne božije zapovesti. Eh, lako je Bogu. Ta on ne nosi odela, a da nosi, sigurno bi negde u Bibliji pisalo da je morao da se oženi.
11:10 Meso u paradajz sosu krčka se na šporetu. Trn od drveta zabio vam se u palac, što vam otežava kuckanje. A baš ste u kreaciji. Upravo pišete kako vam je protekao dan. Bar do tog momenta. Ali stigli ste tek do 7:34.
11:15- Ne vredi. Treba vam pinceta da iščupate trn. Odlazite do kupatila u potrazi za istom. Usput se saplićete o kera, jednu mačku iiiii ...Da, to je bila druga mačka.
11:20- Opet ih rastavljate. Slavko je završio u ćorsokaku kod frižidera, i nema gde bliže da skoči osim na plafon.
11:25- Ker se popišao u predsoblju. Gurate mu njušku u pogan i vodite ga na mesto gde bi trebalo da obavlja to što obavlja, ali to do sada ni jednom nije obavio.
11:30- Gotov sos za špagete. Osećate probadanje u desnom bubregu. Mora da je kamen. Testo ćete kasnije, pa nema smisla da bude hladno, za ručak.
11:35- Vreme da ker jede. Grejete mu hranu. Pa nema smisla da jede hladno.
11:55- Zujite na Internetu. Downloadujete knjige sa Baneprevoza, sve one knjige koje ćete jednom pročitati, makar u penziji.
12:15- Zalivate cveće, uključujući i one narcise, što ste juče pozabadali pred kućom. Ako tu išta nikne, možda ćete bataliti fakultet i baviti se hortikulturom. A možda baš i ne.
12:30- 13:15- Negde u mimohodu. Verovatno da niste dobro izračunali satnicu, jer vam fali ovih 45 minuta . Mora da je otišlo na wc i cigare. A da i na bar 3 pranja suđa.
13:15-13:25- Garažirate mačke, zatvarate kera u kupatilo. Oblačite jaknu, vreme da krenete po ćerku u vrtić.
13:30- Na izlasku, pre nego ste obuli čizme ugazite u nešto mokro. Da, ker se popišao i treba da obrište. Brišete, treba da promenite čarapu, kad zvoni telefon. Vaš suprug. Pita da li ima obaveza za večeras, jer bi rado išao kod drugara. Dok razgovarate, čujete da je bus prošao kraj kuće. Sledeći je za 20 minuta.
13:35- Niste promenili čarapu. Izlazite iz kuće u nadi da ćete naleteti na Rumenački bus.
13:48-Al vas je osralo, vidi pa to je taj bus. Super. Usput stiže sms, vaša kuma. Čeka kod vrtića.
14:05- Presedanje kod ž. stanice, četvorka je opet zbrisala pred vašim očima.
14:27- Kod vrtića ste. Saznajete od kume da ste definitivno položili ispit. Kretenski profesor zakazao je upis ocena za dva dana, u pola pet popodne. Di je našao to vreme?
14:30-U vrtiću. Tamo daju knjigu koju deca mogu da nose kući, da je roditelji pogledaju, ali ukoliko nećete da je kupite, vratite je u vrtić, neoštećenu. Moraćete da je kupite. Kako da je vratite neoštećenu, kad je ćerka več naoštrila olovku, da rešava lavirint? A i pitanje je da li će neka od zveri koje imate kući proliti jednu od vaših kafa upravo na tu knjigu. Zapravo to i nije pitanje. To je tako. Gravitacija.
14:35- Strpali ste se kod kume u auto i idete do vaše majke. Ona je još na poslu, ali imate ključ od stana, taman da se malo izvrnete kod nje, dok ne dođe.
14:50- Ulazite u stan. Tamo je...mrak. Ah, da. To je vaš brat, koji je stigao jutros oko 6, pa mu je smetalo dnevno svetlo, te se svojski potrudio da zamrači sva moguća mesta na koja bi svetlost mogla da uđe. Kraj kreveta je velika čaša sa vodom. Neko je pio pivo, može biti, sinoć?
15:00-16:00- Oprali ste suđe, i namestili krevet, jer je brat morao da ustane. Nema smisla, kad žena dođe sa posla, da je dočeka takav nered. Možda bi on još i ležao, ali to je nemoguće, jer ga je vaša ćerka zaokupila.
16:00-18:00- Kafa sa mamom, društvena igra sa ćerkom. Kolačići za Valentinovo.
18:00- Vreme da se ide kući. Vijate bus broj 11.
18:10- U busu. Majstor koji vozi, očigledno je ranije prevozio repu, krtole i kupus. Tako se i sad ophodi prema putnicima koje vozi. Uspeli ste da padnete i zveknete koleno, dok ste vezivali pertle ćerki u busu, kad je naglo zakočio. Ovaj put kriva je inercija u kombinaciji sa gravitacijom. Pertle su se odvezale dok ste trčale za autobusom. Sa radio stanice dopire najmodernija tursko-srpska muzika.
18:20- Majstor je verovatno završavao smenu, pa je žurio. Nije vas istovario na redovnom mestu, nego oko 300 metara dalje, jer mu je tu garaža bliža.
18:20-18:25- Trčite sa ćerkom na bus 14. Ne bi ste trčali, samo da je bus stao na redovnu stanicu.
19:00- Stigli kući. Smireno ložite vatru dok ker obija kalauzom vrata od kupatila.
19:05- Majko mila. Ker je uspeo da skine peškire sa veš mašine. Uspeo je i da povadi sav veš za pranje, i komadi odeće su svuda po kupatilu, osim ne u wc šolji. Na svu sreću. Čistite ćerkinu i svoju obuću od blata.
19:10 - Kuvate čorbu. Ćerka je izjavila da bi joj prijalo tako nešto. Odustajete od kuvanja testa za špagete. Pa ko će to jesti?
19:20- Suprug se javlja od druga. Obećao je da će vam doneti pljeskavicu za večeru. Onda šteta baš i da večerate bilo šta drugo, da ne kvarite. A niste ni ručali? Jeste? Niste? A da, jeli ste one kolačiće, koji su, iskreno, tvrdi toliko da vam umalo nije ispao jedan od poslednjih kutnjaka koje imate i koje čuvate za duboku starost. Al nema smisla da se žena uvredi, pa da ne jedete.
20:00 Svi su večerali. Čerka, mačke i ker. Svi osim vas. Vi čekate pljeskavicu. Puštate novu turu veša u mašini.
21:00- Namešten krevet, ćerka igra igrice na netu. Mačke garažirane. Ker trčka okolo i piša di stigne.
21:30- Raširili ste veš, ćerka u krevetu. Ajde sutra je neradni dan bar, pa može kasnije da legne, država opet slavi jedan od ustava, ili tako nešto. Ko bi to sve pohvatao.
21:35-"Mama, hladni su mi tabančići. Dođi da me ugreješ." Oprali ste suđe poslednji put danas. Idete u krevet. Ma jebo i pljeskavicu i sve.
21:40- Niste sigurni ko je pre zaspao. Vi ili dete.
..........
00:40-"Jeeelenaaa..Doneo sam ti pljeskavicu!" Tiho opsujete. Taman ste sanjali kako se krčkate u jacuzziju. Ustajete. Pa nema smisla da se čovek uvredi, kad vam je tako lepo doneo večeru. Ipak je dan zaljubljenih. Bar je bio, do ponoći.
00:45-01:15- Razmenjujete servisne informacije sa mužem. To je ono, di ko ide sledećeg dana, i šta treba kupiti za sutra. Treba i da vodite keretinu kod veterinara, na vakcine.
1:20- Svi spavaju. Ok ne svi. Vama nešto ne ide san na oči. Izgleda će vam ovaj put trebati celih 5 minuta da zaspite. Nekako je hladno...
Dužina pripreme:1-2 sata, u zavisnosti od udaljenosti prodavnice od stana ili kuće u kojoj živite, kao i mnogih drugih faktora koji će u delu o pripremi biti spomenuti
Potrebnisastojci:
5 kilograma svežih živaca, ljudskih
Dva mala deteta( bez obzira na pol)
2 para zimskih cipela
2 para rukavica
2 kape
2 jakne
Još 5 kg. svežih živaca, ljudskih
Klompe „ za po kući“
Dobro zdravstveno stanje ( generalno)
Spisak za prodavnicu
Triciklić ( po mogućnosti sa onom ručkom pozadi za guranje, radi lakšeg upravljanja u željenom pravcu)
Mali džemper(ako je jako hladno)
Način pripreme:
Pre nego što sa decom krenete u prodavnicu, počnete nekih pola sata do sat vremena da im najavljujete skori odlazak, u intervalu od 10 do 15 minuta.Starijem detetu potrebne su kratke i odlučne instrukcije, poput: „Ilija, polako počni da se spremaš u prodavnicu.” (pri čemu “počni da se spremaš “ ustvarine znači zaista to, nego predstavlja signal za dete da svoju aktivnost A postepeno promeni u aktivnost B)
Mlađem detetu sladunjavo, mazno i detaljno počinjete sa pričom: „ Mama, Ilija i Vanja još malo idu u prodavnicu. Idu pa-paaa! Vanja će da obuče čizme, jaknu, šal i kapu. I ilija će da obuče čizme, jaknu, šal i kapu. I mama će da obuče... (e sad da ne biste dobili beri beri od ponavljanja reči, možete da kažete : “I mama će da obuče iiiiisssstoooooo, i da zavrtite u krug dete, ili da ga zagrlite, snažno poljubite...ovaj deo prepuštamo vašoj kreativnosti, sa malim upozorenjem da, bilo šta da učinite, dete će reći: „ Opet”, jer posle svakog “opet,” dođe, “ooopet”.
Za pola sata, dok se prvi nalog u deci malo slegne, starijem detetu, veselim tonom kažete da može da obuje cipele. Za to vreme vi:
1.Operete suđe
2.Raširite veš
3.Počistite kuhinju i trpezariju
4.Obučete cipele mlađem detetu
Time dobijate jedinstven efekat “jedne cipele na nozi vašeg starijeg deteta.”
Dok starije dete obuva drugu cipelu, vi:
1.Sredite svoju frizuru2.
Nanesete na lice puder i rumenilo, na oči senku i maskaru, ana usne ruž. Boja senke i ruža, po mogućnosti treba da bude barem približno ista minđušama, radi lift up efekta
3.Stavite minđuše ( ako nemate probušene uši, krajnje je vreme da ih probušite)I sve vreme tepatemlađem detetu ( možete i da pevušite): “Idemo u prodavnicu, zajedno, zajedno...il tako neku sličan stih, prvu glupost koja vam padne napamet...
Dok starije dete još uvek obuvadrugu cipelu, vi mlađem (ako je jako hladno) prvo obučete džemper, pa jaknicu, a zatim ovorite vrata vašeg stana.
Izgurate tricikl napolje, stavite detešce da sedne, obučete mu kapu ( detetu, ne triciklu) i stavite mu rukavice (detetu, ne triciklu).Ovim ste pripremili mlađe dete za polazak.
Dok: desnim okom gledate na hodnik, gde se nalazi mlađe dete, levim okom opažate da, starije dete vezuje pertlu najednoj od dveuspešnoobuvene cipele!
Na brzinu dodate 3 kg živaca, da ne biste eksplodirali, zatim što suptilnije prozborite: “ Ilija, ajde moli te mama, samo maaaalo brže.”
Ako dete odreaguje i process se ubrza čestitamo, priprema vam zaista ide od ruke, a ako ne, povisite glas za jednu oktavu. Oktava treba da bude onolik broj kolika je brzina reakcije deteta.
I dok proveravate da li je u stanu sve isključeno, usput:
1.pokupite razbacane igračke
2.otvorite prozor da se stan provetri
3. namestite krevete
4 zapnete o:
1.Autić mlađeg detetau hodniku 2.Muževe papuče na sredini dnevnog boravka 3.Fudbalsku loptu starijeg deteta
5.Tiho opsujete nekoliko puta
Sve vreme budno osluškujete zvuke u hodniku, zbog mlađeg deteta, naravno.
Na prvo: „AAAAAaaa” , istrčite napolje da vidite da li je mlađe dete živo i da li je još uvek pripremljeno.
Kada uočite da mališan samo:
1.Otvara i zatvara vrata ulaza
2.Vozi tricikl napred – nazad
3.Rukavicama koje još uvek“ mirišu na čisto” briše prljav zidi da ni slučajno nije:
1.Izašao iz triciklića i pobegao u podrum
2.Pokušao da odlepirazbijeno staklo zalepljeno selotejp trakom na ulaznim vratima
3.Krenuo triciklom da se spušta niz stepenice,polako dodate još pola kile živaca i vratite se u stan.
Odjednom osetite radost pravog kulinara!Vaše starijedete je obuklo jaknu! Čak je i znao gde mu je kapa, a da vas ni jednom nije pitao. Vaše pametno prvenče!
Prvenče potom, izgurate napolje i uočavate da mlađe dete isprobava varijantu 3 iz „ni slučajno nije” dela u pripremi, istrčavate u kućnim papučama i u poslednjoj sekundi spasete mališu od pada niz stepenice, čime bi ovaj specijalitet definitivno bio uništen. Mališan počinje da, blago rečeno, plače.Spustite mališu niz stepenice, i dok se hodnikom ori njegova prodoran glas, vi se brzo penjete da zaključate stan.
Krećete u prodavnicu. Našminkani, u klompama “za po kući.”
Razdaljina između stana i prodavnice trebalo bi da bude najbolje nekih 100, 200 metara, maksimalno 300, čisto da skratite dužinu ove komplikovan pripreme, da se što manje smrznete i sretnete što manje ljudi koji vas, svi od reda, čudno gledaju.
Kada uđete u prodavnicu, kulturno se javite prodavačici i dodate još 5kg živaca.
Mlađe dete izvadite iz tricikla i stavite ga da sedi u kolicima, a starijem uvalite spisak stvari koje treba da kupite.Poželjno je da starije dete zna da čita, a ako ne zna, umesto pomoću slova, spisak sastavite pomoću jednostavnih crteža. Obavezno pre kupovine objasnite detetu šta koji crtež označava, da ne bi umesto hleba, ubacilo krompir i sl.Dok prvenče čita spisak i uzima sa polica sve što piše, drugenče proizvode veselo ubacuje (baca) u kolica. Pokraj vas prolazi simpatična starica koja naglas komentariše: “ Imate zaista vrednu i vaspitanu decu.”
Jednim brzim i energičnim potezom zabacite pramen kose koji vam je pao na lice, nasmešite se i ponosno odgegate do kase.I dok prodavačica otkucava poslednji artikal, vaše starije dete otvara sokić, a mlađe ga spretno kopira, hvatate se za džepove jakne, kako biste platili račun,shvatate da ste pošli samo u džemperu.
Blago nanešeno rumenilo pretvara se u jarko crvenu boju, znojite se, dok vam se maskara polako sliva niz lice. Progovaratesa snebivanjem: “ Zaboravila sam novčanik kući.”
Prodavačica sa osmehom na licu odgovara: “ Nije problem. Doneće Ilija, jel da?” I okreće se prema Iliji, koji u tom trenutku treba da pokuša da dokrajči sok koji pije. Okreće flašicu levo desno gore, doooleee…i prospe sok po prodavačici.
Mlađi ga i ovog puta uspešno imitira.
E, baš u tom trenutku dodate onu preostalu kilu i po živaca , nasmešite se i procedite: “Izvinite i Hvala.” Pazite da izvinite i hvaladobro procedite, kako bi ga čula i ona simpatična starica koja je malo pre pohvalila vašu decu, da se žena ne bi razočarala.
Skinete mlađe dece sa kolica, vratite ga u tricikl, pokupite kese sa namirnicama, prekorno pogledate svoje prvenče i krenete kući.
A put do kuće?
E pa za to vam nije preostalo živaca.
Prijatno!!!
VARIJANTA DRUGA ( SEZONSKA)
Težina pripreme: lako
Dužina pripreme: 10 -15 minuta
Potrebni sastojci:1.Dadilja u vidu:Vaše dadilje( skuplja varijanta)MameSestreSuprugaSvekrve…
2. Dva mala deteta
3 .Novac
4.Garderoba prilagođena sezoni ( vaša lično!!!)
Način pripreme:“Skockate “ se i tiho se išunjate iz stana.Skoknete do prodavnice. Kupite namirnice. Vratite se kući.Prijatno!!!
Vedrilica ima četiri tetke. Dve mamine, i dve tatine rođene sestre. Ova, o kojoj je sada reč je starija sestra Vedrilicine mame.
Kada je Vedrilica imala šest godina, baš toj tetki je prvi put maznula ruž za usne i štikle sa podpeticama, a kad je Vedrilica napunila "sweet sixteen", prvi put se, baš kod te tetke napila od piva, koje je i danas Vedrilicino omiljeno piće. I baš ta tetka zaslužuje svoju životnu priču, stavljenu crno na belo...
Samo imena ljudi i gradova u ovoj priči su izmenjena, sve ostalo je istina. Gola.
Ispričana je kao da o njoj govori Vedrilicina tetka, u prvom licu, jer ona ju je, dosta davno, i doživela i ispričala. U prvom licu. Sa suzama. Vedrilici. A ona je sada, priča vama... .
Priča se zove Miris lipe, a ide baš ovako, i nikako drugačije...
-Mare, sad mogu i da umrem! – viknula sam veselo, približavajući se kafiću u kom je radila moja najbolja drugarica, Marija.
Šmeknula sam na brzinu:nije bilo gostiju, idealno! Moćiću odmah da joj ispričam sve, u detalje: igde smo se sreli i kada išta mi jerekao i kako smo se poljubili…Prvi put, moj Ilija i ja…
Minula su od ovog događaja mnoga leta, sama, sasedim vlasima u kosi, istrošena, od vremena i godina, sedim u dvorištu svoje oronule kuće još uvek se sećajući svega, baš kao da je bilo juče.
Miholjsko leto je. Dan se kupa u njegovim živopisnim bojama: ima mnogo žute, pomalo smeđe, oker dominira. Prepliću se snopovicrvene i narandžaste, i po koji sivkaste se javi, tek da me podseti na predstojeću zimu… Pedeset devetu, u mom životu, što je prošao kao tren.
Sin moj, jedinac, Miroslav, daleko je, u prestonici naše zemlje, Srbije. Sestre jedva viđam, a imam ih dve. Majka, koju sam negovala «pod stare dane»,umrla je pre pet godina. Na prag mi retko ko svraća, osim ponekad, Marija.
-Mico, ima li koga?- čuje se dobro poznat glas. Dolazi Marija na popodnevni čaj pod lozom. Pijemo ga i leti i zimi.
-Tu sam, Mare, uđi, pozivam je.
-Mico, pa ti plačeš? Šta se desilo, kaži mi!
Zagrlila sam jesnažno i zajecala:
-Ništa,Mare, ništa se nije desilo…I ništa i sve. Život mi je prošao, eto to se desilo. A pogledaj me, pogledaj me, i reci šta vidiš: Ja sam samo sena , obična utvara, koju nikone primećuje. Telefon ćuti danima. Nikog da me zovne, moja mila Mare…
- Nikog, osim, mene. Al mene valjda ne računaš?- odgovorila je pomalo uvređeno, moja drugarica, moj večiti spasitelj, i vedro nastavila:
Šta si se bacila u to sivilo, mani se toga, pogledaj kakav je dan, a ja donela naš omiljeni čaj, da popijemo, bre, ravno do dna!
-Lipa? upitala sam, i polako,smirujući seprošaputala:
Lipa…
-Sećaš li se one godine kada si upoznala Iliju kako su lipe mirisale, skroz duž one ulice u kojoj ste se sreli, pokušala je da me razvedri, znajući da je Ilija bio i ostao moja omiljena tema za razgovor.
-Sećam se, mila moja. Nosiću taj miris u nozdrvama do kraja svog života…setno sam odgovorila.
Eto,tako je to bilo kad smo se sreli…
-Mani se patetike, kad ti kažem, i pričaj mi, kako je to bilo, kako, kad ste se sreli?-prekinla je moju tugu, Marija.
I ja sam počela moju priču, hiljaditi put, strasno pričajući, kao da je prvi, a Marija me je slušala, hiljaditi put, pažljivo, baš kao što me je slušala prvi put:
-Mare, ako treba, neka umrem, ne marim, rekla sam.
Poljubili smo se pod onom lipom, trećom u redu , s leva, znaš onom, što najlepše miriše…u dahu sam rekla i nastavila:
-I rekao mi je, voleće me do kraja svog života i da ima hiljadu života, voleo bi uvek samo mene…
Sedele smo napolju i pile čaj, a ja sam pričala, mlela, baš kao ona vodenica što od žita brašno pravi…
Iliju sam prvi put srela kada sam imala devetnaest godina.
Šetao je, ruku pod ruku, sa finom damom crne kose vezane u punđu, ulicom kojom i dan danas najlepše mirišu lipe…Tada je imao 29 godina i bio je oficir u mornarici, velike naše, Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Visok, krupan, čelično plavih očiju, valjda od dugog gledanja u morsku pučinu…Imao je ženu, koja mu citiram:“ne znači ništa” Ustvari, još uvek je ima. I sigurno mu, o, kakve li ironije, i dalje “ne znači ništa”.
Jedna velika laž
Sada je oficir u penziji. Živi u Beogradu, u istom gradu u kojem živi i moj sin…
Naš sin, kako je sud, napokon utvrdio. Ilija nije hteo da prizna očinstvo. Svaki put kada se setim veštačenja, krv mi se sledi u žilama.
-Mali, nisam ti ja otac- mrzovoljno je proškrgutao zubima, obraćajući se našem sinu,23. septembra 1995,na sudskom veštačenju, za koje sam ja podnela zahtev. Želela sam, samo da priznadete, i ništa više. A on, on nije želeo ni to.
Tek kada je izgovorio tu užasnu rečenicu pomislila sam da je sve, što smo godinama imali, ustvari jedna velika laž…
Sinčić ga je tužno pogledao, ne rekavši ništa.
Letnji susreti
A daleko, u našoj mladosti, sretali smo se svakog leta. Celu godinu sam živela za te susrete!Dolazio je u junu, na godišnji odmor, u naš mali grad…Pili smo čaj, šetali, pričali…Ne mogu reći da mi nije smetalo što je oženjen, i što ima ćerku, pogotovo što je sredina iz koje potičem takva da se sve znalo…I što je istina, i što nije…Ali, nisam marila. Toliko sam ga volela.
Mali korak za nas?
-Mala, imam užasno dobar plan, rekao je, to poslednje leto našeg nevinog zabavljanja.
-Da čujem, mora da je nešto genijalno- našalila sam se znatiželjno.
-Ti i ja, Egipat, sami, u jednom pravcu?- asocirao je.
-Kako misliš u jednom pravcu?- taj deo njegove zagonetke nisam baš najbolje razumela.
-Ostaviću ženu, dosta mi je svega. Ti si jedina osoba koju želim pored sebe. I da odemo, daleko. Egipat sam izabrao, jer tamo imam ujaka, koji je spreman da nas primi, dok se ne snađemo-objasnio je.
-Joj, ne znam Ilija, velik je to korak za nas.- rekla sam u nedoumici.
-To je mali korak za nas, a velik za čovečanstvo- pokušao je da se našali citirajući N.Armstronga, kosmonauta, koji je izgovorio ovu čuvenu rečenicu u trenutku kada je kročio na Mesec.
-Bez šale, ne znam, moram da razmislim, odgovorila sam mu, čvrsto se privivši uz njega.
Nisam morala da razmišljam. Sudbina je to učinila umesto mene.
Bio je divan junski dan kada mi je Ilija predložio naš zajednički odlazak. Toga dana prvi put smo se poljubili…Ispod lipe, treće, sa leve strane…
Saobraćajni udes
Od svoje osamnaeste godine radila sam u jednoj od najpoznatijih fabrika stare naše Juge, fabrici ulja, na otkupu žita i suncokreta.
I čula je mene sudbina, ili bolje da kažem, usud, tog 25. juna, kada sam veselo viknula Mariji da, što se mene tiče mogu slobodno da umrem, jer smo se Ilija i ja poljubili i jer mi je predložio zajednički odlazak iz zemlje.
Sledećeg jutra poslali su me u Rumu, poslom.
Tog istog jutra zazvonio je telefon u našoj porodičnoj kući, zloslutno, u 6 sati.
Javila se moja sestra, saslušala vest sa druge strane žice, i skoro bez glasa prošaputala:
-Milica je imala saobraćajku. Smeštena je na novosadskoj klinici, i u komi je.
Posle toga je pala u nesvest, i nije mogla čuti otužni lelek naše majke, niti prigušeni lavež našeg psa, Pilike, koji je znao šta se desilo, i pre nego što je telefon zazvonio.
Klinička smrt
A ja sam, putovala…Videla sam svoje telo, kako beživotno leži, svoju šarenu suknju iskrzanu po krajevima, i crne cipele, dvesto metara dalje od mene. Videla sam lekare koji me prebacuju na nosila, brzo, al pažljivo.
I videla sam ravnicu, sremačku, svu u suncokretima, okupanu suncem i prvom, jutarnjom rosom.
Imajku moju i sestru kako plaču, Piliku kako tužno zavija, i tatu kako cepa drva pokušavajući na taj način da se smiri.
Došla sam do bašte, otvorila vrata. Tu me je sačekala moja baka, koja je umrla pre 7 godina. Pozvala me je:
-Dođi, Mico, dođi. Ovde ima cveća za sve.
-Ne, mogu Nano,ne mogu. Moram nazad, da pomognem tati.
Sledeće čega se sećam je da se budim u bolničkoj sobi i da pored mene sedi fini, stariji gospodin, u belom mantilu.
-Gde se nalazim?- upitah.
-Nalazite se na odeljenju za plastičnu hirurgiju u Novom Sadu. Imali ste saobraćajni udes, povredili ste glavu. Fraktura lobanje. Zahvalite Bogu što ste živi.Jedino on vas je spasao.
Dva meseca sam ležala u bolnici, dani su prolazili sporo, ali napretka je bilo. U posetu su mi dolazili često, i rođaci i prijatelji,ali najdraža poseta mi je, svakako, bila Ilijina.
-Da se oporaviš mala, gledaj, što pre i idemo za Egipat, sve je sređeno- rekao je tužno. Po njegovom pogledu,znala sam da će proći mnogo vremena do ponovnog susreta i da nikad nećemo otići u Egipat.
U holu vas celo pre podne čeka jedan fini gospodin…
Od saobraćajnog udesa prošlo je 5 godina. Firma mi je organizovala jednomesečne odlaske u Banju Koviljaču, leti, zbog potpunijeg oporavka.
Jednog popdneva vratila sam se iz šetnje nešto ranije, mučena sećanjima, neraspoložena.
Recepcionerka me je dočekala sa osmehom na licu rekavši:
-Gospođice Đurić, u holu vas celo pre podne čeka jedan fini gospodin…
Učinilo mi se, na trenutak da ću se onesvestiti. Lagano sam se zaljuljala iprihvativši se obližnjeg stuba jedva progovorila:
-Ilija, otkud ti?
Ništa nije odgovorio. Nežno me je pomilovao po kosi. Tu noć, smo prvi put vodili ljubav.
Otišao je sledećeg jutra, pre nego što sam se probudila. Nije mi dao šansu ni da se pozdravimo.
Velika odluka
-Ja idem za Zadar, Marija, kod Ilije. Želim da on bude otac mog deteta- rekla sam Mariji čim sam se vratila iz banje.
-Da li si sigurna? To je velika odluka. Teško je biti roditelj, a pogotovo samohrani-brižno me je saslušala i pokušala da razume, Marija.
-Želim dete, a ne želim da se udam za nekog koga ne volim. Čak i ptice na grani znaju da Ilija neće ostaviti svoju ženu nikad. Šta mi onda drugo preostaje?- jetko sam odgovorila.
Već sledećeg dana, bila sam u Zadru, a sledeće noći, začeli smo plod moje neizmerne ljubavi. Bio je 25 avgust, dan kada sam pre tačno pet godina doživela saobraćajku. Znala sam da će biti dečak. Zvaće se Miroslav i pružiću mu sve.
...I unuka da mi rodiš...
Tri meseca sam tajila od svojih najbližih, a onda sam prvo rekla svom dobrom tati:
-To je tvoj izbor- rekao je on. I unuka da mi rodiš...Dosta mi je vas žena, ovoj kući treba muški podmladak.-dodao je, nasmejavši se.
Čvrsto smo se zagrlili i zaplakali.
Dvoumila sam se da li da kažem Iliji. Nisam pronalazila dovoljno dobar razlog ni da mu kažem, ni da čuvam to kao tajnu od njega.
Nazvao me je, jednog novembarskog dana, i odluku doneo umesto mene.
-Da li je istina da si trudna? Jel dete moje, došao bih da se pobrinemo za to ako jeste.-rekao je.
-Šta to podrazumevaš pod «pobrinemo» -ogorčeno sam upitala.
-Ja bih te odveo kod moje sestre. Ona je ginekolog. Uspavala bi te. Ne bi ništa osetila. Shvati me, Milice. Ja sam ipak oženjen čovek, ugledan, imam ćerku. Ja tebe volim do neba, ti to znaš, ali jednom sam se obavezao i sad tekshvatam da ne bih mogao opet-rekao je sve u jednom dahu.
-Dete nije tvoje- prošaputala sam i spustila slušalicu.
Ništa strašno?!
U decembru iste godine na moja vrata zakucala je Mirjana, Ilijina sestra.
-Mico, izvini što te uznemiravam, jel mogu da uđem, neću dugo?- upitala je
-Uđi- odgovorih sa usiljenom ljubaznošću.
Nije se, snebivala, odmah je počela:
-Znaš...Čula sam se sa Ilijom u vezi sa vašim slučajem...
-Kojim slučajem? pravila sam se nevešta.
-Znaš, za bebu...-očigledno joj je bilo neprijatno:
-Ilija me je poslao da te urazumim. Nije to ništa strašno. Eto, desilo vam se, ali štaćeš ti sama sa detetom? Teška su vremena, a on se obavezao, već, znaš...
-Znam da se obavezao- hladno sam odgovorila.
-Dete nije njegovo i ostavite me na miru.-rekoh.
-Ti to sigurno tvrdiš?-upitala je s nevericom.
-Sigurno. A sad bih te ispratila, ako nemaš ništa protiv- dodala sam, bukvalno je izguravši iz stana.
Ceo taj dan nisam mogla da dođem sebi. Ljudska glupost je beskonačna, ali Mirjana i Ilija su šampioni u pravljenju iste...
Kada se rodi dete...
Sa najlepšim zracima prolećnog sunca, rodio se moj Miroslav.
Prvih nekoliko meseci njegovog života, stanovali smo kod mojih, pa smo se, kad sam se ja uigrala, preselili u zaseban stan.
Od samog rođenja, Miroslav je bio «slika i prilika» njegovog oca. I ten, i boja kose,oči, građa tela...Apsolutno kompletan fizički izgled.
Rastao je brzo, bio je radoznao i veseo, a ja sam se sve vreme trudila da mu pružim bezbrižno detinjstvo, i da mu, koliko je u mojoj moći, nadoknadim što živi bez oca.
Iako sam Iliji rekla da on nije otac, sve snažnije je počela da mi se javlja želja da mu ipak kažem.
Kada je Miroslav napunio 12 godina, rešila sam da nazovem Iliju i da mu kažem.
-To nije moguće! negodovao je kada sam mu rekla. Lepo sam te pitao tada, i ti si rekla i meni i mojoj sestri da ja nisam otac, zašto?-upitao je.
-Zašto?!-viknula sam: Uvredio si me, Ilija! Posle svega ti si tražio od mene da sklonim to dete, to živo biće, malecko, da ubijem! I šta da ti kažem onda, nego da dete nije tvoje?!-nastavih.
-I nije. A sad ću ja tebi da spustim slušalicu.-završio je, prekinuvši vezu.
Bila sam van sebe od gneva. Tada sam odlučila da ću da pokrenem sudski postupak za utvrđivanje očinstva.
Čovek od respekta
Proces je trajao tri godine. Bilo je mučno, i za Miroslava i za mene, ali sam ja rešila da stvar dovedem do kraja.
Očinstvo je na kraju, utvrđeno: 91,2% Ilija je, po ukupnim analizama, bio Miroslavov otac.
Biološki, i nikako drugačije, to je i ostao.
Iako žive u istom gradu, nikad se nisu sreli. Nikad ga nije pozvao na sok, zagrlio, poljubio, niti mu rekao i jednu toplu reč.
Ilija, ugledan oficir u penziji. Čovek od respekta, koji me, ustvari, nikada nije voleo. A možda i jeste, samo ni sam to nije osećao. A možda je i osećao, samo nije hteo da prizna. A možda je i priznao, al nikada mi samo nije rekao. Ko bi ga znao...
Tampon zona po definiciji, predstavlja deo teritorije kojasprečava neposredni dodir dve suparničke ili neprijateljski nastrojene velesile, te tako ne dozvoljava izbijanje oružanog sukoba među njima.S toga, kada se sa vašim voljenim posvađate, da ne kažem pofajtate, da ne bi došlo do dodatnih komplikacija, najbolje je da uđete u TAMPON ZONU i tamo kulirate dok se situacija ne smiri.Kako bi vam bilo što prijatnije, u inače nastaloj neprijatnoj situaciji, tampon zonu po mogućnosti uredite po svom ukusu
.Evo kako izgledaVedrilicinaTAMPON ZONA, a vama ostavljam da vašu sredite po sopstvenom nahođenju:
1.Kvadratura:prostorija od otprilike 8m2, sa izlazom na terasu (radi udisanja vazduha po potrebi, u ekstremnim i manje ekstremnim situacijama, kao i radi posmatranja drveta pokraj zgrade, drevnog, čije njihanje grana smiruje, takođe…)2.2 murala (po pravilu Koliko zidova, toliko i murala, noooormaaaalno) tako da, kada sedne na bilo koju stranu tampon zone , može da bulji u slike umesto u prazno
3.Jedan radio prijemnik
4.Sto, stolica(e)
5.Pepeljara, šolja crne kafe bez šećera ( sladak joj je život, osim kada nije, al još uvek kafu bez šećera uporno pije prim.prev.)
6.Puna kutija cigara
7.Olovka, sveska
Šta Vedrilicaradi u TAMPON ZONI:
1.Sedi
2.Ćuti
3.Bulji u slike
4.Pije kafu i puši jato cigara
5.Sanjari
6.Piše
7.Sluša muziku8.
Druži se, ponekad, sa svojom mlađom sestrom, Vedranom, jer…
TAMPON ZONA je, između ostalog , mesto za prijatne trenutke ispijanja kafice i divana između dve rođene sestre, u retkim trenutcima kada im se putevi ukrste…. Decu tad njih dve zatvore u dečju sobu, a na mnogobrojne čudne zvuke koji se tad iz sobe čuju, one se ne obaziru, a ključ progutaju. I krenu…opletu o svemu…životu i životnim vrednostima, o pravdi i krivdi, o starim vremenima, o dobrim žurkama iz mladosti, i naravno, o muževima. To im je delikates!
I dok Vedrilicin Vedran mirno spava, zaštićen tampon zonom, a Vedranin Vedro marljivo radiu prodavnici biciklova, one “pletu” li, “pletu”…Pa tako sledi :
VEDRANINA PRIČA O POSLEDNJEM PIJANSTVU NJENOG VEDRA “Legnem ja negde oko pola deset, nisam mogla više da čekam tu j..... pljeskavicu koju mi je Vedro negde oko pet obećao da će doneti.Toliko mi se spavalo, da sam rekla sebi, ma j.....ti sve, i život i pljeskavicu odo spavati. Ovaj neće skoro...Negde oko 1 posle ponoći budi me otključavanje vrata, ili, bolje da kažem, pokušaj otključavanja. Nabada prvi put. Drugi. I, konačno, treća sreća.Ulazi. Zapinje o Slavka ( mačor. prim.prev.) Psuje, budeći me: „ Veeedrana, don’o sam ti pljesku.”Opsujem i ja, al u sebi, a naglas kažem, tek da bi nešto rekla : “ Hvalaaaa. Bolje ikad nego nikad. Ajd kad već stojiš kod šporeta molim te skloni tu Jovaninu ( ćerka prim. prev.) majcu, suva je. A on će ti...“Vedrana počinje da se smeje. Vedrilica nestrpljivo očekuje nastavak o daljem toku događaja.Vedrana malo okleva, pravi dramsku pauzu, pa nastavlja: „ Elem, uzima on tu majcu, gleda je onako, oči mu na sve strane, te ponosnokonstatuje:“Leeepa majca. Jel se to moja Jole ponovila danas?”“Aha, al ne shvatam poentu.shvatam poentu kaže Vedrilica, pa joj sestrica brže bolje,kroz gromoglasan smeh objasni: “Znaš li o kojoj majci se radi? O majci koju smo Jovani on i ja zajedno kupili pre godinu i po dana…Il je izlapeo, il rakija iz njega lapi…”A slušaj ovo, Vedrilica će Vedrani i tako nastade kratka priča koja se zove:VEDRILICINA PRIČA O POSLEDNJEM PIJANSTVU NJENOG VEDRANA
“Negde oko jedan posle ponoći, (magična cifra za povratak njihovih muževa iz provoda, ne znaju zašto, nagađaju da više ne mogu da izdrže, al nije proverena informacija), taman što me uhvatio prvi san, osetim na svom telu nešto jaaako teško, koje usput viče : „Jaaaoj”. To dakle, ne beše nešto, već neko, a ko drugi, do moj Vedran.Skočim, gurnem ga i viknem. Šta to radiš bre?! Jer, znam iako snena, da ne pokušava da radi ono o čemu sanjam:)
A on meni…”Maco, šta se ljutiš, hteo sam samo da te poljubim, tako si lepa kad spavaš,pa sam zapeo o tvoju j..... klompu i pao na tebe. Pri tom se , kako sam ga gurnula, zaglavio između kreveta i stočića za kompjuter. Jedva sam ga izvukla, drtinu pijanu...““Jadni mi s njima…” konstatuje Vedrana: “ Gde nam je pamet bila…”Onda ćute par minuta pušeći i gledajući svaka u svoj mural. Vedrilicin omiljeni je onaj koji prikazuje jesen u šumi, a Vedrana preferira onaj sa čikicama koji rade u polju...Na, kraju, zajedno, konstatuju da nisu ipak one najgore prošle i da definitivno ima i gorih slučajeva. “ Znaš onaj Vlada, Vedrov drug, recimo...“ počinje Vedrana, ali se baš tad iz dečje sobe čuju takvi zvuci koji ne smeju biti izignorisani, te priču o Vladi definitivno ostave za drugi put...
I, tek što Vedrana poljubi svoju sestru i njenu dečicu, pozdravi se i ode, Vedrilica ne uspe ni da oseti prazninu koju pri tom rastanku njena mlađa sestra ostavi, evo ga Vedran...Ustao i puhće: „ Joooj, uh, eh…” (tako on uvek počinje novi dan) .Zatim pogleda Vedrilicu onim svojim divnim, smeđim očima, par puta neobavezno trepne onim svojim duuuugim trepuškama i upita nešto kao: “ Jel treba nešto da donesem iz prodavnice?”
I u istom trenu, TAMPON ZONA se pretvori u trpezariju dvosobnog stana četvoročlaneporodice Vedrić, u kojoj Vedran i Vedrilica, zajedno sede ipijusvoju “ kafu pomirenja”. Jer…posle svega što im se desilo u njihovim životima i pre i za vreme zajedništva, obećali su jedno drugom da nikad neće dozvoliti da ih sopstvene gluposti rastave…A i, šteta bi bila, jer se zaista vole, a godine idu unapred, i sve im manje vremena preostaje.
16. februar 2011.Vedrilica Vedrić šutnula svog supruga u njegovu cenjenu sražn jicu!Dva puta...
Danas oko pet popodne u stanu br 64 ul MG. dogodila se svađa između dva supružnika, koja se završila fizičkim okršajem:Vedran Vedrić (35) iz Novog Sada, započeo je žustru svađu sa svojom suprugomVedrilicom Vedrić (32), takođe iz Novog Sada, zbog računa za električnu energiju koji ona u celosti nije nameravala da plati. On je otkrio čitko ispisan listić na hiljadu dinara, iako je znao da je račun bio znatno veći. Upitao je Vedrilicu “Otkud samo 1000din. za struju?”, na šta je Vedrilica, vedrim tonom, koji je Vedrana još više iziritirao odgovorila:”Sledeći mesec ću platiti ostatak, nemam sada više.” Vedran je ljutito viknuo da on nikad u svom životu nije dugovao, na šta je Vedrilica snishodljivo odgovorila: “Pa krajnje je vreme da počneš”. Suprug je onda, verbalno napao svoju ženu, na većčuven i ustaljen način : “Šta se već jednom nezaposliš, ni račune nisi u stanju da plaćaš!“ Vedrilici je ponestalo reči, i znala je da su reči suvišne,te je svog dragog šutnula u njegovu stražnjicu, na šta je on u samoodbrani zamahnuo rukom,lupio Vedrilicu po vedrom joj licu , ona se odmakla, šutnula ga još jednom i pošteno izgrebala po leđima, te je napustila prostoriju. Svađu nisu prijavile komšije, tako da istraga nije u toku. Sve je ostalo između par zidova njihovog stana, svih, u muralu šarenom.
Jer... Vedrilica Vedrić je kreativna osoba. Obožava da piše i crta. Najviše crta na staklu, a povremeno i po zidovima. Kako stan u kome živi sa svojom porodicom nije preterano velik, sve manje je mesta na zidovima, po kojima bi Vedrilica mogla da se izražava, tako da, duboko u njoj, ostaje svašta nedorečeno, neiskazano...
Svakog jutra kada isprati decu u školu i vrtić, a muža na posao, pojavljuje se u njojnekakav osećaj teskobe, kao i uvek kada ostane sama kod kuće, a pred njom brdo posla...Svakoga dana ona to brdo smanjuje, a ono svakoga dana, iznova raste, i tada se seti Sizifa, i njegovog čuvenog kamena...
Al i nije onaSizif... Ona je Vedrilica i ima 32. godine. To bi, nekako trebale da su najbolje godine...Ali, u zemlji u kojojživi , koje li su to godine najbolje, pita se...Ne nalazi odgovor. Samo novu boru, kod desnog oka, osvanula je sa njom. Ali je ne boli. Ta bora je kao zrak sunca. Kao kada je sa svojih nekih pet, šest posmatrala tatine oči i njihovu okolinu...I on je tada imao 32, a ona je njegove sitne borice oko očiju, zajedno, sa njegovim prelepim, zelenim očima zvala sunce. Tata je imao dva najlepša sunca za Vedrilicinu sestru i Vedrilicu. I sada ih ima. Samo je njihov sjaj blago zagašen...
Možda i Vedrilicin sin sada tako posmatra njene oči i vidi dva sunca, jedno za batu, drugo za njega, ne zna to ona, u ovoj noći, dok njenom utrobom duva hladna košava i nije joj ni do čega, ali jedno je sigurna. Gase se ta njena sunca svakoga dana, pomalo, u paradajz čorbi, nestade jedan tračak, eno ga drugi, u prljavom vešu...Treći obožava suprugovu ispeglanu košulju, sakrije se uvek ispod kragne, ačetvrti u kosici nezadovoljnog sina koji veli : “ Kada ćeš već završiti taj tvoj tekst da mi čitaš knjigu…”
I tako redom, nestaju, jedan po jedan... I pita se da li će, kada bude imala godina kao sada njen tata, uopšte imati sjaj u očima. I najmanji tračak.
Tata je na vreme pobegao. A ona ne može.
Ona nije tata. A nije ni Sizif.
Ona je Vedrilica, i godinama gura taj kamen, a on nanovo pada. Ponekad poželi da padne direktno na nju, pa da završi s tim...Veliki procenat osoba sa dijagnozom bipolarnog afektivnog poremećaja završi tako. Ili pištoljem. Ili vešalima. Ili u Dunavu, il bilo kojoj drugoj reci. Al ona ne možetek tako da se preda! Ona zna da je svakomedato onoliko kolko može da podnese i ponese.Njen tovar je prilično velik, težak kao Sizifov kamen, al ona nije Sizif. Njen život i rad nisu uzaludni.
Ona je Vedrilica. I kada ode na razgovor za posao, i kada zatraže da opiše sebe u par rečenica, ona kaže: „ Komunikativna sam, vedra i elokventna. Imam izražene organizacijske sposobnosti, fleksibilna sam i tolerantna.Po zanimanju sam diplomirani pedagog i svoj fakultet sam završila iz ljubavi prema deci, i svim ljudima...“
Ne spomene, međutim, da je udata i da je majka dvoje dece. To se ne preporučuje reći.To je privatni život, koji se poslodavaca ne tiče. Al ako slučajno, tu decu spomene, posao neće dobiti. Jer taj njen privatan život, on se poslodavca ne tiče.
Zato, kada ode na intervju, pazi da ne kaže da ima decu. Al posao svakako ne dobije.
Dobije samo, sledeće jutro, još jednu boru, u uglulevog oka. Al to nije bora, nego zrak sunca. Da nastavi da budre vedrog lica. Da nastavi da bude Vedrilica.
ovako smo moj suprug i ja proveli Dan zaljubljenih, sv. Trifuna, Valentinovo ili kako god... Ja njemu
a on meni...
1. belu ružu
2. parfemčić
3. jutarnju kaficu i...
Volim ga zato što niko ne ume da me zasmeje kao on. Evo da i ja vas malo nasmejem.Ovo je pesma za sve vas...
Piknik - Miš, puž i ker tekst
U dubini modre šume,medved je organizovao bal, biće to proslava njegovog buđenja iz dubokog zimskog sna, dolaze visoke zvanice,ugledni stanari šume, stižu visoki predstavnici čaplji visoke noge, tu je i doktor Jelen,njega je medved pozvao lično, takođe su tu rakun,krtica,rovac i braon zec, Durbok jež,fazan,cvrčak žaba i vilin konjic, divlje koke,bangler gliste,vrabac i divlji vepar. 'koliko vidim'primeti medved,'uglavnom svi su tu, oni koji nisu tu stici ce kasnije,imate pivo vino i sok; 'Prijatelji dragi,poštovani gosti hvala vam što se došli, ovoga trenutka samo za nas zvanično otvaram bal. Malo zatim stigli su i nepoželjni gosti miš, puž i ker svima dobro poznate kavgadžije što na žurkama prave nered. 'ništa ne klizi kao po loju' zaključi u sebi medved, 'samo su mi falile ove budale,je l' treba da mi propadne veće? 'Kraj podijuma za igru,duvali su lepak miš, puž i ker. 'Daj reci im da ne duvaju'predloži medved prijatelju vuku. 'Ma idi reci im ti,je l' se secas kako me je prošli put puž raspizdio a i onaj ker,ćuo sam da nosi bricu sa sobom,je l' treba da me ubode? 'Kasnije kad su se ožderali poceli su da vataju srnu za dupe, srna je vristala kao svinja,ali pomoc joj nije stizala, medved se ukenj'o od puža,a vuk i vepar od kera i bas u tom trenutku pijani mis je raspizdio gospodina Bandara, dospodin Bandar je poceo da skici,a Durbok ustane i rece 'Gospodo, ako se sad ne smirite,ima da zovem mog opakog strica a to je poznati daždevnjak Steva,ima da vas bije i peva i zato bolje sedite za sto i nemojte da kvarite bal; 'I Durbok je dobio po pički zato sto sere vise neg' sto treba. Nije proslo ni 10 minuta,a pobegose svi vec kucama, ostali su samo klopa cuga miš, puž i ker Kasnije im se pridruzio dazdevnjak Steva i žderali su do duboko u noć!
Otkrila sam super način da nedeljno pre podne ne provedete zagnjureni u šerpe i tiganje, kuvajući, pohujući, dinstajući, dok vaša druga polovina (da ne kažem bolja) odmara, boravi na poslu ili nešto treće, a sitna deca zahtevaju, stručno rečeno,da provedete „kvalitetno vreme „ sa njima. Evo da ga podelim sa vama, verujem da ćete imati višestruku korist:
Težina pripreme: srednje teško ( zavisi iz kog ugla posmatrate)Potrebni sastojci:
1.Vezica zeleni
2.Jedan muž raspoložen da vam pomogne ( ovaj sastojak je teže nabaviti, ali treba uporno tragati , pa se to na kraju isplati...)
3.200-300 gr. pilećeg mesa„za supu“
4.Začin C
5.Tri glavice crnog luka
6.Jedna svekrva u najboljim godinama ( to bi bilo otprilike između 50 i 60)
7.500gr. pileće džigerice
8.3 šargarepe, po mogućnosti veće
9.300 gr. krompira
10.Crtani film Pepa prase ( 10-15 epizoda, po mogućnosti u kontinuitetu, jer jedna epizoda traje 5 minuta, pa svakih pet minuta morate da puštate iznova, ako emitujete sa neta. Najbolja varijanta, dvd Pepa prase.On traje 60 minuta, i ima u meniju naredbu „ pusti sve epizode“
11.Jedna osmosmerka
12.Ceduljče za pijacu
13.2 piva
Sledi priprema:
U subotu ujutro ustanete, sa osmehom na licu, ( po mogućnosti, tako je priprema jednostavnija, a i ceo život...)Popijete svoju kaficu i uključite omiljenu radio stanicu. Ako imate decu, podmirite njihove jutarnje potrebe i onda probudite supružnika, sa saopštenjem da ste krenuli na pijacu , da sa sobom vodite mlađe dete, i da na šanku ima 2 piva, hladna poput duše bandita...Otvorite prozor u trpezariji , uzmete ceduljče, mališu i put pod noge...
Usput udišete svež, ajd dobro, ne baš tako svež, al svakako vazduh. Dišete što dublje i što sporije, al nemojte da preterate.Uživate u pijačnom okruženju. Ne obazirete se na cene. One su vaš neprijatelj broj jedan i tu su samo sa jednom namerom: da pokvare vaš divan dan. Poneli ste svoje ceduljjče i u novčaniku imate taman toliko novca koliko vam treba, ni dinara više, tako da ne morate da kalkulišete, barem ne ponovo...Opustite se maksimalno, kupite šta treba, ne zaboravite osmosmerku,izdavač je nebitan i pođite nazad, kući.
Za to vreme, vaš suprug će,čim otvori oči, popiti dva piva i osetiti lepotu jutra kroz prozor koji ste ostavili otvoren. Život će mu već, izgledati podnošljiviji...Još samo da...nazove svoju mamu! Iskoristiće priliku dok vas nema i pozvaće je na „ kafu” ( čitaj rakiju i pivo), i priprema može da počne…U stvari, već je počela:
Ulazite u stan, oslobađate sebe i svoje mladunče “zimskog bremena”, jakne, kape, šala, rukavica, čizama.Mladunče zatim stavite da gleda unapred pripremljen crtanifilm Pepa prase, najbolje dvd zbog gore pomenutog kontinuiteta epizoda, a samim tim i toka misli, razgovora i rada. Starijem mezimčetu radosno dobacite osmosmerku i milo kažete: „ Mama je mislila i na tebe.”
Operete ruke i krećete:
Prvo se dobrodušno osmehnete i pozdravite svoju svekrvu sledećim rečima:“ O, tetka Julka otkud vi, baš ste me obradovali.! Maksimalno razvučete osmeh i dodate: “Nisam ni sanjala da ćete doći. Ne pamtim kad ste bili…”Dok veselo pozdravljate svoju svekrvu, istovremeno vadite namirnice koje ste pazarili i gledate supruga prodornim očima, onako isto, kao kada ste ga, sad već poodavno, osvojili. Pogled mora da bude strog i odlučan, ali u isto vreme mio i nežan. Za to vam ne mogu dati specijalan recept, jednostavno, to se uči i pali samo kod osobe koja vas zaista voli.E sad kreće glavni deo:Da bi pokazao majci kakvog ga je rodila suprug će vas upitati sledeće: “Da li mogu nešto da ti pomognem?”Vaš odgovor na tu čarobnu rečenicu treba da bude potvrdan.
Dajte mu kratka i jasna uputstva: “ Prvo oljušti zelen i operi piletinu, zatim izdinstaj jednu glavicu luka, dodaj začin ci pristavi supu.”Za to vreme, umutite sebi kaficu, a svekrvi sipate “jednu kratku, za zdravlje i dug život”, zapalite cigaru I počnete sa njom inspirativan dijalog. Recimo o…deci. Jednostavno, izaberete njenu omiljenu temu. I dok ona raste, kao da je progutala kilogram najkvalitetnijeg kvasca, što od priče o zgodama I nezgodama njenih unuka, što od sopstvenog ega koji joj nežno šapuće: “ Julka, uspela si u životu. Vidi kakvog sina imaš…Vrednog, poletnog, spremnog da pomogne ženi...“, supica se polako kuva.Dok razdragano čavrljate sa vašom Julkicom, pomoću super secka sredite dve glavice luka, tri šargarepe I tristo grama krompira. Ako nemate secko, može i ručno, ali uz aparat za seckanje hrane, svekrvina impresija je veća, jer se sve odigrava brže i spektakularnije, pa će ona videti da niste ni vi od juče i da ne opterećujete njenog sina previše.U dubok tiganj roknete sve to povrće zajedno, plus 500gr. džigerice, vegete po želji I malo vode da se dinsta to tako, dok…Svekrva sija jer je rodila divnog sina koji je našao divnu ženu koja ga voli, svakodnevno kuva, decu čuva i opušteno divani, sve u isto vreme…
Subota, oko 14 časova.
Miris supe i variva sa džigericom osete I vaše komšije iz susedne zgrade. Ispraćate zadovoljnu svekrvu, a svoje poslepodne posvećujete deci, odvodeči ih na kej, da vijate oblake i dišete zasluženu slobodu.
Nedelja ujutro. Čim ustanete I doručkujete, sa svojom porodicom idite na Frušku goru, u dugu, opuštajuću šetnju. Uživajte, puštajući čaroliju prirode da uđe u svaku poru vašeg tela, dok vas kući čeka divan nedeljni ručak, a niko baš niko na celoj planeti Zemlji ( osim možda malo svekrva, jer u njeno vreme nedeljni ručak se kuvao isključivo nedeljom, i to celo bogovetno prepodne) ne mari što ste ga pripremili u subotu!!!
Ps. Recept mogu daprimene i bračni partneri bez dece, osim što u tom slučaju neće trebati crtani film Pepa Prase i osmosmerka, a možda čak ni pivo ( to prepuštamo vama), kaoi samci, koji, možda nisu svesni, ali eto da ih malo razgalimo: MOGU SVE OVO DA URADE NA MIRU, SA UŽIVANJEM, POLAKO I BEZ:
1.bračnog druga
2. dece
3. svekrve
4.crtaća
5. osmosmerke
6. oblačenja pa potom i skidanja dečih pa svojih čizama, jakni, šalova, kapa i rukavica
12. februarNa današnji dan, pre devet godina, umro je Petar. On je bio ljubav mog života, moje sve je on bio. I reči u meni sada ćute, a ja bih volela da izađu i da mi bude lakše. Vreme ne leči.Ono samo prolazi...I onda jednom, srešćemo se ponovo mi...Njemu je posvećena priča RAVNO DO SMRTI iz kategorije istinite priče iz komšiluka. Njemu posvećujem nekoliko škrtih suza koje se kotrljaju niz lice, jer ne smem da plačem. Ako zaplačem pravo, neću prestati nikad. Potopiću ceo svet, a zatim ću nestati. Zato ne plačem, ne bih da izazovem potop. A da ne nestanem, brinu moj suprug Zoran i moja dva mala anđelčića sa blagim primesama đavolčića, Ilija i Vanja. Brine se i Bog, a ne dam se ni ja...
Jutros oko šest sati me je probudio lavež psa. Možda to većini nije čudno, mislim na on većinu koja živi u kućama, pa im verni ljubimci često izigravaju i budilnik, između ostalog...
Ali ja živim u stanu, u kome jedva stanu i moji ukućani, pa sam morala rano ujutro samoj sebi da postavim zagonetku: „ Jako laje, kera nije, reži, reži, a ne beži.”
Nije mi trebalo mnogo da je odgonetnem jer je posle laveža usledila kuknjava : “Maaaama, umreću”…
Dakle, Ilija je “lajao”. Prokleti laringitis! Dete mi “laje”već sedam godina, a nije agresivna vrsta. Doduše ponekad, al zanemarljiv broj puta dešavalo se da besni, al baš da reži i da laje…Strašno je to, i dešava se uvek noću ili rano ujutru. Dan pre takve noći po pravilu uvek provedemo posebno ugodno i opušteno, lepše nego uobičajeno, tek da bi nam još stresnije bilo kad nam se dete počne gušiti. Onda na frku …oblačimo se. Onda na frku… vozimo se do ambulante. Onda na frku daju mu injekciju. I onda se bez frke polako smiri. I od kučeta opet postane dete.
Marko je umro desetog februara 2002. godine, četrdeset minuta posle ponoći, u lokalnoj bolnici austrijskog gradića kome ne znam ime. Bilo mu je dvadeset tri godine i bio mi jesve. Bio je moje sunce, i moja zvezda Danica, i nebo plavo, i kap kiše, i osmeh, i tuga, i noć, i dan... Bio je moj dečko pet najlepših, ali i najtežih godina moje mladosti. Kažem - bio, jer njega više nema. Ponekad još uvek ne mogu da poverujem u to, ali je sveprisutan u mojoj duši i telu, i biće tako dok god postojim.
Upoznali smo se u gradu našeg detinjstva, u kafiću naše mladosti, pred početak nekog, tobože, zrelijegdoba. Svideo mi se Markov brat Srðan pa sam te noći odlučila da ostanem do fajronta. Nadala sam se da ćemo ostati Srðan i ja nasamo, ali Marko je mislio da je baš zabavno da nam pravi društvo. I tako smo se zbližili. Ali, ne Srðan i ja, nego Marko i ja. Srðan je "ispario" već posle Markove prve rečenice:
- Mala, da li bi bila voljna da zaplešeš sa mnom, i da zajedno plešemo, recimo, do smrti? - upitao me je naklonivši mi se i držeći moju ruku u svojoj.
I zaplesali smo. Ravno do smrti. To nije bila šala, samo što tada nismo znali.
Spoj dva različita sveta
Tih dana za mene je postojao samo on. Njegova soba, muzika koju smo slušali, razgovori koje smo vodili, nežnosti kojima smo se prepuštali... Nije mi bio prvi dečko ali svakako je bio poseban, drugačiji. Osvojao me je svaki dan pomalo... Kada nisam bila kod kuće, ostavljao je cvet u prozoru da me obavesti da je, tek onako, navratio, pisao mi je pesme, upoznao me sa čitavim jednim, za mene novim i nepoznatim, svetom muzike, u kome je on godinama živeo, vodio me je na picu, sladoled, kupovao mi je knjige...
- Šta čini tvoj svet? - upitao me je jednom i odmah je odgovorio umesto mene: - Znam, tvoj svet čine knjige, zar ne?
- Tako je, moj svet bile su knjige... dok nisam upoznala tebe. Sad si ti moj svet. Ti si moj mali svet okružen knjigama - nežno sam ga poljubila i upitala: - A šta čini tvoj svet?
Potajnosam se nadala da če odgovoriti da sam ja njegov svet ali odgovorio mi je tiho i ozbiljno:
- Moj svet je jedna velika crna rupa.
I nije lagao.
Još one večeri kada smo se upoznali, Marko mi je rekao da boluje od Hočkinovog sindroma, što meni tada ništa nije značilo jer nikada pre nisam čula za to oboljenje. Takoðe mi je saopštio da jednom mesečno ide na Internu kliniku u Novi Sad na terapiju i da trenutno pauzira, a onda je, ne spominjući detalje, prešao na drugu temu.
čim sam došla kući, uzela sam medicinsku enciklopediju. Užasnula sam se pročitavši da se radi o malignom tumoru limfnih žlezda. Kada smo se sledeći put videli, rekla sam mu:
- Pročitala sam nešto o tvojoj bolesti, u pitanju je tumor, zar ne?
- Da, ali ima nade. Nisam valjda baš takav baksuz... - nasmejao se.
I nije bio baksuz. Baksuzi smo bili oboje.
Dobitna kombinacija
Prva tri meseca našeg zabavljanja proletela su ispunjena predivnim trenucima. Bila sam zaljubljena kao nikada dotad, i njemu je bilo lepo sa mnom, nije se trudio to da krije.
Jednog dana sam ga, svrativši na kafu, zatekla kako čita neko pisamce i plače. Oko njega su bile razbacane fotografije, ceduljice, razglednice, pisma... Pogledao me je onim nebeskoplavim očima koje su pri svakom pogledu prodirale do dna moje duše, obrisao je suze i rekao:
- Vreme je da ti kažem istinu, a ti, ako možeš, pomiri se s tim, a ako ne možeš...
- O čemu se radi? - zabrinuto sam upitala.
- Lepo mi je sa tobom, to znaš - počeo je. - Ali, jedina devojka koju volim i koju ću uvek voleti je Željana.
Posle toga je još nešto pričao ali nisam ga čula. Posle prve rečenice prestala sam da slušam a, za trenutak, prestala sam i da postojim!
- Naravno da ne mogu s tim da se pomirim! - uzviknula sam istrčavši iz njegove kuće. I sada se ponekad pitam da li bi mi bilo lakše da sam tada otišla sasvim iz njegovog života, ne samo iz njegove sobe, da sam provela koji dan slušajući balade, da sam ga prebolela i nastavila da živim svoj život... Ali, ne. Nešto mi nije dalo mira. Ljubav. Ljubav je bila ta koja mi nije dozvolila da ga ostavim i... sujeta. Ljubav i sujeta! "Dobitna" kombinacija.
Uči, mala, meni za ljubav!
Prošlo je nekoliko dana od našeg rastanka. Učila sam ili, bolje rečeno, pokušavala sam da učim za prijemni ispit. Želela sam da upišem srpski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu. Ipak, nisam mogla da se otrgnem od razmišljanja o nama, o našim predivnim trenucima, beskrajnim razgovorim i, na kraju, naravno, o njegovom priznanju.
Željana je bila devojka sa kojom se zabavljao četiri godine. Kada se razboleo, njeni roditelji su zahtevali da prekine vezu. Mnogo ga je volela, ali je poslušala roditelje i ostavila je ljubav svog života, samog i bolesnog. On je nije preboleo jer je zabranjeno voće najslaðe. I njemu je bilo najslaðe, ali i meni. Volela sam ga. Nisam mogla da se pomirim s tim da on voli drugu, pogotovo ne onu koja ga je ostavila kada mu je bila najpotrebnija.
- Neću polagati prijemni, ne mogu da učim - rekla sam mu kada smo se slučajno sreli u gradu.
- Ja krenuo kod tebe, nedostaješ mi. Lutalica sam bio dok te nisam sreo - recitovao je i tako smo se pomirili. Tek tri godine kasnije rekao mi je da je onog dana kada smo odlučili da ponovo budemo zajedno, učinio to samo zato da bih položila prijemni, da ne bih odustala od fakulteta. Verovao je u mene, u moju volju i uspeh.
- Uči, mala, meni za ljubav. Kupiću ti buket cveća kada diplomiraš - govorio je. I ja sam učila. I sve više sam ga volela.
Diplomirala sam u junu 2006. godine. Ali, obećani buket nisam dobila...
Bolnica, naša druga kuća
Ni danas ne znam tačno kako sam se obrela usred svega što me je snašlo ali, jednostavno, povratka nije bilo. Marko je nastavio da odlazi na terapiju na Internoj klinici, prvo jednom, pa onda dvaput mesečno. U pitanju je bila hemoterapija, lečenje citostaticima. Uvek sam išla sa njim jer mu je posle terapije bilo loše. Povraćao je, vrtelo mu se u glavi, smetala muje svetlost i zvuci, opala mu je kosa. Pitala sam se kako je sam, dok se nismo upoznali, uspevao da prolazi kroz sve to i sve mi je više bilo jasno zašto mi je rekao, onomad, davno, da je njegov svet velika crna rupa. Bolnica je postala naša druga kuća. Za mene je to bila i učionica jer sam mnogo ispita pripremila baš u bolnici, uz Marka. Dok je on primao terapiju, ja sam učila. Tako sam lakše prolazila kroz to... život u bolnici ili, bolje rečeno, svakodnevno suočavanje sa smrću. Pacijent koji je do juče izgledao zdrav, jutros je umro... I tako stalno... tri godine. Marku bude malo bolje, pa napravi pauzu, stanje se pogorša, pa sve ponovo... Nisam više u svemu tome videla smisao. Pokušala sam da razgovaram sa Markovom mamom koja je živela u Austriji, i apsolutno nije shvatala ili nije želela da shvati ozbiljnost situacije:
- Mogli biste da potražite neku kliniku u Austriji, ovo u Novom Sadu više ne vredi - rekla sam.
- Ne znam ja tamo nikoga - odmahivala je glavom. - Samo idem na pos'o, vratim se kući, muž, znaš već...
Znam, mislila sam, a znaš li ti već? To ti je sin. Jedinac...
- A da se vratite u Srbiju? - bila sam uporna.
- Šta ću u Srbiji?!Od čega bismo živeli? Ovako mu bar šaljem novac za lekove - odgovarala je ta, najhladnijažena i majka koju sam ikada upoznala.
Poželela sam da joj kažem da se zbog njenog odlaska razboleo ali nisam videla smisao u tome kada ona to nije mogla da zaključi. Preudala se i odselila u Austriju, a Marko se samo dva meseca posle toga razboleo. Kada je otišla, on još nije bio punoletan.
Ko ima srce i ljubav, on putuje
U Boga verujem otkad znam za sebe. Krštena sam dok sam bila devojčica iako smo živeli u komunistièkom sistemu. Svake godine slavili smo kod bake i dede Božić, Uskrs i Svetog Jovana. Marko je odrastao u ateističkoj porodici, nije verovao u Boga. Govorio je u šali:
- Nikad nisam verovao u Boga, a otkad sam se razboleo verujem još manje.
Trudila sam se da svoju veru nenemetljivo prenesem na njega. I svoju ljubav. I nadu da će biti bolje. Pričala sam mu svoje snove koje sam, inače, poveravala samo svojoj baki. Odmalena sam sanjala sveta mesta na kojima nikada nisam bila i svete ljude.
Jedna žena, uvek u crnom, pojavljivala mi se često u snovima. Baka mi je tumačila da je to Sveta Petka, zaštitnica žena, i da je ona tu da me čuva od zlih iskušenja. Bio je tu i starac duge brade, bos, u starom odelu.
- Sveti Vasilije Ostroški - govorila je baka. - Zaštitnik putnika i lutalica. Tebe, mila moja, sam Bog štiti pa ne moraš da brineš za svoju sudbinu.
Tih njenih reči prisećala sam se svaki put kada mi je bilo teško i kada sam mislila da neću izdržati. Njih sam se setila i tog dana kada je Marko smešten u sterilnu sobu jer mu je nivo belih krvnih zrnaca toliko pao da bi ga i najmanja prehlada bukvalno ubila. U tu sobu ulazilo se u kaljačama, mantilu i sa kapom na glavi. Debelo staklo je izmeðu bolesnika i posetioca a telefonska slušalica služi za sporazumevanje. Ogromna ljubav, nada i vera potrebna je da kroz to staklo gledaš osobu koju voliš najviše na svetu sve vreme joj se smešeći, dok ti se duša kida na komadiće! Smogla sam tu snagu. Ali, kada sam ga videla onako onemoćalog, bledog i slabog, znala sam kuda ćemo kada izaðe iz te sobe: pravacOstrog!
Nije se opirao. Moja pažnja i blagost učinile su da je i on počeo da veruje. Sledećeg dana kada sam mu došla u posetu, rekao jeužurbano:
- Uzmi papir i olovku, piši. Sanjao sam nekakav glas kako mi govori: "Ko ima srce i ljubav, on putuje... Jer, tamo su biljke i reke prelepe iako nema voljene". Šta misliš, šta to znači?
- Stihovi k'o stihovi. Oduvek si lepo pisao na javi, pa si sada počeo i u snu - pokušala sam da odagnam zlu slutnju koja se uvukla u moje kosti poput studeni.
čim je izašao iz bolnice, krenuli smo na Ostrog. Put je bio dug i mučan jer je Marko bio iscrpljen od terapije. Vozio nas je naš zajednički prijatelj. Stigli smo oko dva sata popodne. Neverovatno: da smo samo sat vremena ranije stigli, Marko bi uspeo da se krsti jer to mu je bila želja. Kolektivna krštenja obavljana su svakodnevno u trinaest časova!
Bila sam razočarana.
- Nema veze. Važno je da verujem - tešio me je. - Krstiću se kada se vratim kući, hajde sad da obiðemo ovo čarobno mesto!
Iskonski mir manastira uklesanog u stenje osetila sam tada i nikada više. Ušli smo da se poklonimo moštima Svetog Vasilija i da se pomolimo. Nisam rekla: "Bože, pomozi da Marko ozdravi". Rekla sam:
- Bože, molim te daj nam mir. Mir, Gospode, jer ovako više ne može. Nek bude volja Tvoja.
I bila je.
Da nastavim bez njega?! Nikad!
Posle posete Osrogu život se odvijao uobičajenim tempom: bolnica, fakultet, stan. To su bila moja tri glavna odredišta.
Dogodilo se jednoga dana da je Markov stalni lekar dr Marković, bio odsutan i da me je na razgovor primila dr Savićević. Kada je videla Markov snimak pluća, upitala me je:
- Ko ste mu vi? Sestra?
- Ne, ja sam mu devojka - zbunjeno sam odgovorila.
- Da li ste dugo zajedno? - nastavila je da me ispituje.
- Gotovo pet godina - ponosno sam rekla.
- Znači, baš ste se vezali - zaključila je.
- Da, naravno - nisam slutila šta će mi kazati.
- Bilo bi krajnje vreme da počnete da se "odvezujete". Mladi ste, nastavićete da živite.
Bila je ozbiljna i hladna. Njoj je to bio rutinski razgovor.
Istrčala sam iz ordinacije plačući.
- Ko je ona da mi preporuči da ga ostavim? Sada?! Nikad, ma, nikad ga neću ostaviti! - vikala sam najboljoj prijateljici u slušalicu.
Ona je zbunjeno pokušavala da me smiri učinivši nehotice situaciju još gorom:
- A da, ipak, krajičkom svesti uzmeš u obzir lekarkine reči?
Prekinula sam vezu ne dozvolivši joj da dovrši misao.
Put u Austriju
Markovo stanje bilo je toliko loše da je i njegova mama to napokon shvatila, pa je sa prijateljicom, medicinskom sestrom uspela da stredi da on otputuje u Austriju na transplataciju koštane srži, jer citostatici više nisu imali nikakvog efekta.
“Sada shvatam da si ti žena mog života. Jedina. Prava. Samo ti si ostala uz mene sve ove godine.”priznao je dok smo se opraštali.
Trebalo mu je pet godina da mi to kaže.
“Vraćamo ti ga za tri meseca, zdravog i pravog.” namignuo mi je njegov očuh na
Mahala sam im sa terase, u isto vreme tužna i srećna, sa olakšanjem i sa velikim teretom…Čelično plave oči mog dragog streljale su me ravno u srce, dok se auto udaljavao. Taj pogled neću zaboraviti nikada.
I vratili su mi ga, za mesec dana. U kovčegu od orahovine. Mrtvog i belog.
Umro je desetog februara 2002. god, četrdeset minuta posle ponoći u lokalnoj bolnici nekog austrijskog gradića kome ne znam ime. Imao je dvadeset tri godine i bio mi je sve.
Umesto da pišem šta mi se juče desilo, mislim da bi bilo dobro da to prikažem u vidu jednog dobrog kuhinjskog recepta.
Nazvala bih ga:
MLEVENA ŽENA U SOSU OD PARADAJZA
Težina pripreme: lako
Potrebni sastojci:
1.jedna žena visoke stručne spreme koja godinama neuspešno traži posao u struci
2.jednalitra kuvanog paradajza
3.malo brašna
4.Jedan direktor privatne škole ( ako je moguće, Crnogorac)
5.tri do pet većih glavica crnog luka
6.blago pijan muž
7.dvanestrpljivai zahtevna maloletna deteta ( po mogućnosti muškog pola)
8.malo ulja
9.biber po želji
10.začin C takođe po želji
11.pola litre vode
12.6 flaša piva
13.dve kutije cigara
14.što više igračaka
15.računi za plaćanje
I....možete početi sa pripremom, na sledeći način:
Kada direktor privatne škole odbije da zaposli ženu sa visokom stručnom spremom, koja godinama neuspešno traži posao u struci, žena je spremna za pripremu, jer je već delimično samlevena.Delimično samlevenu ženu dovesti u njen dom, bilo da se radi o kući ili stanu, gde je čekaju muž I deca. Muž slavi, hm…pa recimo zato što je napolju divan sunčan dan.Za slavlje je kupio:
6 flaša piva
2 kutije cigara.
A deca...Kada žena uđe u kuću, na nju u istom momentu, istovremeno, treba da skoče dva maloletna detetakoja (po mogućnosti) imaju više od deset kila. Što više,to je bolje. Ni slučajno ne smeju da je poljube, već odmah treba da počnu da viču, da kukaju i zahtevaju,u isto vreme sledeće:
1.da piju sok
2.da gledaju crtani
3.da crtaju temperama
4.da jedu
5.da idu napolje
6.da čitaju
7.da igraju kompjuter
Pri tom najmanje sto do sto pedeset puta treba da upotrebe reč : “mama”.
U kući mora da se čuje glasna muzika iz muževljeve mladosti. (po mogućnosti ona koju žena prezire iz dna duše) Soba mora da bude zadimljena toliko da se dim može seći nenaoštrenim nožem, a igračke i stvari treba da budu razbacane na sve strane.Ovim ćete dobiti skoro potpuno samlevenu ženu.
Da bi ste dobili potpuni efekat, ženu potom, stavite u sobu u kojoj boravi njen muž. Nek im se pogledi sretnu. Zahvaljujućivišegodišnjem iskustvu , ona će mu iz očiju pročitati, ali u mililitar, koliko je piva popio, taj broj će odmah pomnožiti sa brojem pedeset, kolika je približna cena jednog piva, te će dobijenu cifru sabrati sa cenom dve kutije “Marlbora“ , koje je njeno oštro oko primetilo čim je ušla u stan, pa će, sasvim spontano početi da viče:
“ Da li si ti normalan, u kući nemamo ni dinara, a ti si upravo potrošio šesto dinara za tvoje pivo i cigare! Toliko novca meni jedovoljnoda napravim dva kompletna ručka!!!”Iziritirani muž treba da odgovori sledeće: “ Nisi još ni ušla, a već vičeš, da ne kažem muučeš ko krava!!! Pivo i cigare su jedini luksuz koji mogu sebi da pruštim! Šta se već jednom ne zaposliš, pa da ne moram više ja tebi da polažem račune? Ti si mi kao neki pedagog...Slobodno možeš uzeti tu svoju diplomu i s njom obrisati svoje cenjeno...”
U tom momentu,žena je POTPUNO samlevena, apri tom vam uopšte ne treba mali kućni aparat za seckanje hrane.
Zatim, dobro izdinstate sitno iseckan luk, dodate malo ulja, mlevenu ženu, malo vegete i bibera po želji. Nastavite dinstanje na tihoj vatri, neka dva do tri sata.Ako nemate vremena za višesatno dinstanje, možete ga ubrzatidodavanjem nekoliko računa koji su upravo pristigli. ( pri izboru računa vam dajemo potpunu slobodu,može to da bude račun za struju, vrtić, infostan, kablovsku, registraciju...)Od mesa napravite kuglice, koje potom prelijete sosom od paradajza. Prijatno!
“… I kako sad, kako, pitam ja tebe, da vaspitam decu u ovo ludo vreme?!”Pomislila sam da je ovim pitanjem Sanja završilasvoj poduži monolog jer me je pogledala onako znatiželjno, direktno u oči, kao daočekuje da joj odmah odgovorim. Međutim, nisam stigla da izustim ni jednu jedinu reč, a ona je već nastavila: “ Ako ih vaspitam onako kako su nas roditelji vaspitali, tradicionalno, koristeći super miks metodu, ili ako se okrenem ovom novom, stvaralačkom vaspitanju, kako će se oni uklopiti u savremeno društvo, kaži ti meni?“ blago je podizala ton i mreškala nosić kao i uvek kada se ljuti, moja Sanja…Nežno sam spustila ruku na njeno rame,da bih diskretno zaustavila novu bujicu reči, koju je spremala za mene, mojanajbolja prijateljica. Dodir je bio odličan signal dana tren zastane, pa samja, ovog puta spremno, uspela da prekinem njenu priču : “ Šta ti znači super miks metoda, majke ti, za svašta sam čula al za ovo nisam nikad?“Nasmejala se i rekla: “ O da, izvini, nisam ti rekla da sam pročitala odličnu knjigu na temu o kojoj pričamo danas…”“Misliš o kojoj ti pričaš danas? “ pitala sam je sa osmehom na licu. “Daaa, kako god!” nije prihvatila šalu, jer se bojala da će joj misao odlepršati, ali to se definitivno nije desilo: ” Autorka knjige koju sam ti spomenulagovori o potrebi za sasvim novim pristupom vaspitanja dece, u kojem je akcenat na odgajanju uz podršku i ljubav, u krilu porodice, uz red i rad, stalan rast i učenje kroz život. …” Pažnja! Opet kreće reka reči!” pomislila sami “reka” me je u tom istom trenu preplavila :“Radi se o vaspitanjubez nagrade i kazne. Znaš ono čuveno roditeljsko: “Ako budeš imala petice ićićeš na more, ili, ako pospremiš sobu kupiću ti čokoladu…Ili : “Ako to još jednom uradiš nema više izlazaka sa društvom …” Autorka napominje da moramo da prestanemosa ovakvim vaspitanjem, kao i da ne smemo da da radimo za našu decu stvari koje oni sami mogu da urade, da prestanemo da ih prezaštićujemo , da ugasimo filmove i video igrice sa užasnim nasiljem i negativnim sadržajima, koji supostali glavni model ponašanja našoj deci. Deo o tradicionalnom metodu, ja sam nazvala super miks metod jer je poenta u tomeda su naši roditelji najčešće koristili dva načina da nas vaspitaju: batine i lepe repe reči, tj. verbalno ubeđivanje šta je dobro a šta ne, pa sam ja kombinaciju ta dva načina nazvala super miks metod.“ Na tren je zastala, tek da udahne vazduh, a ja sam iskoristila priliku da je prekinem: „Zanimljivo. Samo, ne vidim zašto si baš ti sad u tolikom problemu oko vaspitanja dece?“„Kako to misliš ?“ začuđeno je upitala.„Tako lepo. Jer, Sanja, ti još ni nemaš decu?!“NEKI NOVI KLINCI
Sanja, Milica, Nataša, Emilija i ja smo odrasle zajedno. Za njih znam odkako i za sebe, bukvalno. Živele smo u malom sremačkom gradu, nadomak reke Save, u istom ulazu zgrade koja je sagrađenadve godine nakon našeg rođenja. Svih pet smo rođene u istoj godini. Išle smo u isti vrtić, u isto odeljenje u osnovnoj školi, u iste dečake bile smo zaljubljene, iste suknjice smo oblačile i hula hop čarape, bele, na prugice, mame su nas isto češljale, iste knjige smo čitale i o njima dugo raspravljale…U vremenu u kome smo mi odrastale bilo je divnih odlazaka u prirodu, na kampovanje i pecanje , bilo je svirke uz gitaru i logorsku vatru, veselog razgovora i smeha.Lektire su se još uvek redovno čitale, a domaći zadaci vredno radili. Starije smo poštovali, a mlađe uvažavali. Nebo je tih noći, uz našu pesmu i veselje,bilo vedro i zvezdano, čini mi se baš kao večeras, dok koračam kejom, uz Dunav, pokušavajući da dođem sebi zbog vesti koju sam malo pre čula. Primećujemgrupicu mladih ljudi , koji ne ne primećuju zvezde.Oni nemajuželjuda ih dodirnu, da saznaju što više o svemu što ih okružuje, nisužedni znanja, algladni su novca, keša… ” Oni ne pričaju o knjigama i rok and roll muzici, ni o božanstvima prirode, o dobroti i ljubavikao vrhunskim vrlinama, već o “Dobroj pucačini”, što je verovatno neka kompjuterska igrica, o tomekakav “Preterani auto Markov ćale vozi”, ko kakve patike nosi… “ Eto, to smo našoj deci ostavili u amanet. Jedno veliko ništa koje će ih pojesti kao vuk Crvenkapu i baku, samo što neće biti lovca da ih spase, jer je lovac zauzet. “Čatuje”na “Fejsu”, sa “prijateljima”, “ razmišljam koračajući. Nikako ne uspevam da se saberem, još više se uplićem u sopstvene misli koje mi donose još veći nemir. Pre dva sata Milica mi je javila da je Sanja rodila svoje trojke koje je očekivala u junu, danas, 7. aprila, tri meseca ranije! Svi su, i bebe i ona, u novosadskoj Betaniji, u kritičnom stanju. I dok Dunav mirno teče, a krik galebovameša se sa segmentima razgovora prolaznika, strah od moje stare poznanice, Gospođe Smrti, sve više obuzima moje telo. Tamo, u hirurškoj Sali broj 3, ginekološko akušerske klinike u Novom Sadu, lekari se bore za život moje najbolje prijateljice i njenih beba.A ljudi koje slučajno srećem nemaju ništa sa tim.JOŠ SAM ONAJ ISTI VETROPIR
Smrt i ja upoznale smo se, prvi put, oči u oči, 9. februara 1986.godine, u petnaest časova i četrdeset pet minuta, kada sam se vraćala sa mamom i sestrom iz bioskopa . Nismo se dopale jedna drugoj. Ispred kuće moje bake, dočekala nas je komšinica sa vešću da je mamin tata, moj omiljeni lik iz detinjstva, umro. I svaki put, kada bi se ponovo sretale, Smrt i ja, bio je kao prvi. Međusobna netrpeljivost. Njena nadmoć, i nova praznina kojapleni da opustoši moju dušu, tek, onako, spontano, kako sam ih i upoznavala kroz život, krenuli su da umiru ljudi koji koje sam neizmerno volela: tetkina najbolja prijateljica Nadica, koja mi je uvek kupovala “najlepše haljinice za najlepše devojčice”, bakina prva komšinica Senka, koja je pravila najbolju pitu od bundeva na svetu, tatin tata, s kojim sam uvek rado išla u vožnju traktorom, do vinograda…baka, mamina mama, Živana,baba, tatina mama, Draginja,mama mog najboljeg druga, Vera…Nizali su se oni koji su napuštali ovaj život jedan jedini od Boga dat, a ja sam uplašeno gledala i pitala se ima li kraja tome, ta bol koju osećam, da li će me ikada proći i nadala sam se, svaki put kada neko umre, da je to poslednji moj susret sa Smrću koju sam prezirala. Ali nije bio. Nikada nije bio poslednji.Kada je umro Marko, ljubav mog života, moje sunce i nebo, moja zvezda i mesec, vazduh koji dišem, zemlja kojom hodim, moje sve, imala sam dvadeset i tri godine. Imao je rak pluća protiv koga smo se nas dvoje borili hrabro dugih pet godina, ali na kraju smo posustali, oboje. Njegovo srce prestalo je da kuca, i, neobično mi beše, al moje je nastavilo. Od toga je prošlo punih deset godina, a ja? Evo me, još postojim i kako Balašević kaže: “Pišem pesme, zvezde brojim, još sam onaj isti vetropir…“ A ne znam ni sama kako. Na Markovoj sahrani, Sanja je bilaprva koja me je čvrsto zagrlila, tiho izustivši: „ Jooj, Miro…” Posle nje je došla Milica, pa Nataša i Emilija…Nismo ništa mnogo pričale, šta tu ima i da se kaže…To samo treba izdržati. Samo. Izdržati.
MALIM PRIČAMA NADJAČATI VELIKI ŽIVOT
“Nema tu šta da se kaže. To samo treba izdržati.” čula sam svoj glas kako mehanički odgovara. Razgovarala sam sa Milicom, o Sanji.„Da. Samo izdržati, eh, kad bi to bilo samo…“ odgovorila je Milica i nastavila:“Ne mogu da verujem da nam se i ovo dešava. Posle svega što smo prošle.“ Govorila je “mi” jer smo svaki uspeh i neuspeh, svaku radost i tugu jedne od nas, proživljavale zajedno, punih trideset godina. A to nije šala.„Ono što nas ne ubije, to nas ojača” tešila sam je, našim čuvenim motom, koji smo pronašle pre mnogo godina, da nas hrabri kada nam je teško.I zaista, jačale smo iz godine, u godinu, zajedno,jer su nam se stalno dešavale neke stvari, date nam, kako smo svih pet shvatale,da bi obogatile naše životno iskustvo i da nas ne bi skrenule sa puta pravih životnih vrednosti: ljubavi, dobrote, vere i nade, puta kojim se sve ređe ide. Zajedno smo bile kada se Milicin tata obesio, i kada su se moji razveli, kada je Natašin tata ošišao mamu na ćelavo pa je posle pretukao tako da je jedva preživela, zajedno smo bile i kada je Emilija odlučila da raskine duggogodišnju veridbu, a Sanja i njen suprug Boban duže od pet godina, pokušavali da začnu bebu, uvek smo se držale jedne drugih,i u zlu i u dobru. A bilo je i dobroga u našim životima...Toga smo se sećale u noći između sedmog i osmog aprila 2010. godine, dok je naša Sanja bila u rukama samog Boga, koji je za razliku od nas, znao šta će s njom... „Znaš šta se desilo na sutrašnji datum pre deset godina?” pitala me jeMilica. „Neee znaam tačno.“ Pokušala sam da razvučem svoje uvelolice i od toga nekako napravim osmeh. „Da nije možda neko diplomirao?” nastavila sam.” Da nije Milica?” “Daaaaa!” vikale smo jedna drugoj u slušalicu, kao dve lude, pokušavajući da zaboravimo, da se utešimo i da ne pričamo o tome kako su Sanja i Boban uspeli napokon, uz pomoć veštačke oplodnje, da začnu tri divna stvorenja, i kako su ostavili sva tri da rastu u malenoj Sanjinoj materici, uprkos savetima lekara, da ne pričamo o tome kako i zašto nisu mogli da skupe hrabrost i da ostave da se razvija samo jedan ili eventualno dva embriona, jer nisu mogli, nisu heli da se igraju Boga, tako su govorili, ni mi ne bismo mogli da smo bili na njihovom mestu, da izaberemo koje beba će ostati da živi, a koja ne, i da ne bismo raspravljale oo tome da libi ta odluka ustvari bila vođena Božjom rukom i tad, da bi on ustvari još tad odredio koje će im čedo ostati a koje neće, kao što upravo određuje sada, da ne bismo morale priznati sopstvenu slabost, jer opet je kako On hoćeopet je sve u Njegovim rukama, a mi tu ne možemo ništa, možemo samo jedana drugoj da vičemo u slušalicu i da pravimo grimase koje podsećaju na smeh, možemo samo da se sećamo kako je bila dobra Milicina diplomska žurka i moja svadba kako je bila vesela i kako je Emilija imala predivnu frizuru u toj mojoj veseloj svadbi i kako je bio dobar onaj tip koga je Nataša smuvala na Emilijinoj svadbi…I ko zna gde je sada on, taj tip, a kako je samo dobro izgledao...O takvim stvarima pričaju svi ljudi kada ne smeju da pričaju o pravim stvarima koje ih muče, kada ne smeju da priznaju da predosećaju Njen dolazak. Dolazakcrne, ledenegošće u naš život. Dolazak Smrti.ŠTA ĆE TI TO SVE SANJASklupčana u fotelju, umotana u toplo ćebe, neuspešno sam pokušavala da zaspim. Setila sam se Sanjinog i mog razgovora na temu vaspitanja dece, onomad, kada još ništa od ovoga nije bilo ni na pomolu, dok još ništa od ovoga nismo mogle ni naslutiti, kao što se sve velike stvari u životu i ne daju naslutiti, dok moja prijateljica još nije u svojoj utrobiosetila život svog potomstva, dok još nije znala, jednu od najvećih istina u životu: da taman kada misliš da je sve u tvojim rukama i da svoj život totalno držiš pod kontrolom, Neko odgore naglo pusti kočnicu…A ja sam to znala, i smešna i slatka mi je bila onog dana Sanja, kada je stajala u knjižari, pola sata se dvoumivši koju knjigu da kupi, u kojoj se krije veća mudrost o vaspitanju dece u savremenoj porodici… a police prepune, šarene se kojekakva pametna izdanja, a ja ne mogu da izustim: “Šta će ti to sve Sanja, roditeljstvo se od rođenja sanja, i polako uči, svakog dana...“ Al takva je bila Sanja, sviđao joj se osećaj kontrole sopstvenog života, i čim je saznala da će imati bebu, i to ne jednu, već tri, počela je da misli kakve će njihova soba biti boje,gde će da smesti tri auto sedišta, gde da kupi kolica za troje, u koji će vrtić ići...A ja sam joj govorila: „“Polako Sanja. Prvo da dođu na svet,jedno po jedno.” Jer ja sam se, pre više od decenije uverila da se velike stvari, kao što je život i smrt,ne mogu planirati.“ Sanja je izgubila mnogo krvi , ali biće dobro, a bebe su za sada, stabilne i smeštene su u Dečju bolnicu na intenzivnu negu.“ javila mi je prijateljica koja je radila na Betaniji kao ginekološko- akušerska sestra.Rekla mi je da se ne brinem i da će ako sve bude uredu, za par dana Sanja dobiti otpusnicu iz ginekološko-akušerske bolnice i prećiće na Dečju kliniku, da bude sa bebama. Rodila je dve devojčice, od 800 i 900 grama ijednog dečaka, od 1100grama. Nazvala ih je Danica, Lenka i Dragan.
ŽIVOT I …SMRT
Smrt i ja, rekoh, upoznale smo se, prvi put, oči u oči, 9. Februara 1986.godine, u petnaest časova i četrdeset pet minuta, kada sam se vraćala sa mamom i sestrom iz bioskopa . Nismo se dopale jedna drugoj.Nizali su se oni koji su napuštali ovaj život,jedan jedini od Boga dat, a ja sam uplašeno gledala i pitala se ima li kraja tome,ta bol koju osećam, da li će me ikada proći i nadala sam se, svaki put kada neko umre, da je to poslednji moj susret sa smrću koju sam prezirala. Ali nije bio. Nikada nije bio poslednji.Malena Danica umrla je četrnaestog aprila 2010 godine, na Sanjin rođendan. Imala je 7 dana i 800grama. Boju očiju ne znam kakvu je imala, ni kosica kakva joj je bila, ne smem da pitam Sanju, neću da joj stajem na ranu… Znam samo šta za mene Danica predstavlja i šta je ona ustvari bila. Bila je mali bljesak i mali pokušaji velika borba i velika nada onih koji su je voleli.Bila je davna istina da nekad pobedi Život, a nekad Smrt. Bila je moja kumica koju nikad krstiti neću, bila je tatino zlato kojem to nikadneće reći, bila je mamina radost koja će je boleti zauvek i bila je tren. Tren u kome treba uživati, tren kome se treba prepustiti, sadašnjost koju treba disati punim plućima, sadašnjost u kojoj je sve. Ne treba plakati za onim što je bilo, niti možemo znati šta će biti. Jedino imamo ovo što je danas.Sada to i Sanja zna. Čule smo se neki dan. Lenka i Dragan su dobro, lepo napreduju, ručaju, spavaju, igraju se, a Boban i Sanja uživajuu njima, svaki dan, svaki tren i ne brinu o tome kako će ih vaspitati, ni u koju boju će im okrećiti sobu.Samo su tu, pokraj njih, pružaju im sigurnost i sklonište i beskrajno ih vole!
Zahvaljujući jednom od mnogobrojnih virusa koji haraju hladnim novosadskim ulicama, danas smo moj suprug i ja zamenili uloge. On je bio domaćica, a ja gost koji leži udobno smešten u svoj krevet.Naime, juče popodne naglo me je strefila temperatura od nekih približno 38 stepeni celzijusa, groznica, glavobolja i malaksalost, pa sam ga pozvala na posao i rekla mu da mi je prilično loše. A moj suprug ZNA da ja zovem kada je zaista tako, pa još puta sto. Zato je preduzeo radikalne mere:
1.Pozvao je kolegu da dođe ranije na posao, kako bi sa istog mogao ranije da ode. (Mislim posla, a ne kolege)
2. Otišao je u apoteku i kupio mi je upsarin I c vitamin.
3. Otišao je po našeg milog prvenčeta Iliju na trening.
4. Igrao se sa decom dok sam ja kunjala.
5. Okupao ih I uspavao .
6. Oprao suđe, počistio ceo stan.
7. Izvadio pile da se odmrzne, kako bi sutra skuvao ručak!
8. Ušuškao me i poljubio za laku noć.Iako bolesna, jedva sam čekala jutro, da vidim dalji razvoj događaja...
4. februar 2011.
Sat je zvonio u 6 i 20. Ustala sam u 7, kao i obično, jer tih četrdesetak minuta provodim negde između jave i sna svesna toga da još uvek ne moram i moram...Ustati.Ustala.ProbudilaZorana da spremi decu u školu i vrtić. Trgao se i direktno otrčao u toalet, gde je proveo dobrih 30 minuta. Kombinacija feferona, belog luka i senfa u večernjim satima može da bude poprilično ubitačna.Vanju, naše drugenče, sam za to vreme obukla, očešljala i nahranila. Hm, kao da mi je već malo bilo bolje? Ali ne, rano je, nije prošlo ni 24 sata od moje gripuoznosti. Od Ilije sam jedva iskukala da se sam obuče i očešlja.Oprati zube nije mogao, jer je Zoran još uvek obavljao jutarnju toaletu. Zabrujala sam :“Ajde brže ti ko Vlaška mlada, spremaš se sto godina!” Iz kupatila su se čuli zvuci koji nisu bili nalik na odgovor…Tj, kad bolje razmislim, možda je to i bio njegov odgovor, meni, njegovoj voljenoj ženi...Došli smo do Ilijinih cipela, a Zoran je još uvek bio u kupatilu. Vanja je bio kompletno obučen, a Ilija nije znao gde su mu cipele. Ležim i režim:” Kako ne znaš gde su ti, treba das u na mestu gde stoje cipele!” Ne odgovara, nego čujem da pretura nešto po rancu za trening.”Aha. Evo ih!” zadovoljno viče. “Vaaaaaa” počinje da se dere: “Kakva je ovo cipelaaaaa?! To nije moja cipela!” U sobu unosi dve različite cipele. Crne, ali različite…”Bože, dete pa ti si sa treninga došao obuven u dve različite cipele!“ očajno cvilim…Ne, on je u ranac ubacio jednu svoju cipelu i prvu koja mu je pala pod ruku, a došao je u patikama za trening…Bio je to njegov “utešan“ odgovor. Ali kako je moguće da nisam…Ah, da sve mi je jasno. Juče je Zoran išao po njega na trening…Rezervne čizme za sneg nemamo. Poslužiće kišne…A, evo I Zorana, smeje se ko blesav:”Ha, ha…dve različite cipele…Ilija, care!“ “Šta se ti smeješ, vičem užasnuta, “Ti nisi primetio da ga vodiš u patikama za trening, a da ne spominjem da si neki dan Vanju doveo u cipelama drugara sa kojim deli ormarić!!!” Temperatura mi je naglo skočila kao i pritisak. Ne sećam se trenutka kada ih je odveo, ali odmah posle toga i temperatura i pritisak su se vratili na normalu...Kroz otvoren prozor sobe posmatrala sam kako Vanja urla:“ Neeeeću u vrtić!” Zoran ga je hrabro nosio, dok je Ilija veselo trčkarao u čizmama za kišu, po snegu, vukući sa sobom torbu za pijacu, koju nosi umesto ranca, jer mu se neki dan pokidao rajfešlus.
11.sati pre podne. Budi me miris domaće supe…Mora da sanjam…Zoran otvara vrata i unosi čaj:” Srećo, supa je gotova. I pile se peče.” “O Bože,” pomišljam, ne daj da ovaj virus ode…
13 sati. Ne mogu više da ležim. Ucrvljaću se. Ustajem, da operem par sudova. Kobna greška! Čujem umilni glas svog supruga:„Srećo, kad si već ustala, mogla bi na brzinu da napraviš one tvoje knedle od griza. Išle bi izvrsno uz supu…” Skoro 24 sata uloge su nam bile promenjene…Nije loše za jedan viruščić.